Projekt "Rudi" i osvojena nagrada :)

Danas sam provela dan kod dečka, napokon smo našli vremena za uređenje njegove sobe, barem dijela.

Odlučio je na jedan cijeli zid staviti crtež biciklista.

Crtež je pronašao u katalogu izložbe Kabineta grafike HAZU-a - "Umjetnost i sport", autora Bojana Stranića. Stranić je slikar, grafički dizajner, ilustrator i sportaš, koji je cijeli svoj umjetnički opus posvetio temama iz sporta, te je autor brojnih plakata vezanih uz sportska događanja.

Prvo smo htjeli na zid prenijeti ove bicikliste s naslovne stranice kataloga, ali smo pomislili da je to ipak prevelik zalogaj za nas amatere :)

Pa se P odlučio na jedan crtež:

STRANIĆEV "BICIKLIST"

Oboružali smo se letvicama, velikim šestarom, olovkama, gumicama, vaser-vagom i krenuli na posao. Prvo smo odredili uvećanje, zatim sve mjere preračunali. Olovkom i šestarom ucrtali lagano sve na zid, a zatim po olovci prošli tamno sivom bojom kistom. 

Zapravo smo bili brzo gotovi, za 2, 2 i pol sata Rudi je bio na zidu :D

P mu je dao ime, reko je da mu baš nekako paše :)

RUDI

Mislim da smo ga baš dobro pogodili :) Što velite, koji je bolji? :P

Kada se ostatak sobe sredi, vidjet ćete Rudija u kontekstu.

A kada sam doma došla i otvorila bloger, imala sam što i vidjeti! Igrala sam na blogu T and T kitchen and atelier nagradnu igru za Electroluxov blender. 

I tako čitam ja rezultate i vidim da je random.org odabrao baš mene! Jao koja sreća! Pa ja nisam nikada osvojila nešto vrijedno. A da volim kuhinjske aparate i pomagala, to neću niti spominjati :D

Nagrada mi je tako lijepo zaokružila ovaj super dan! Na kišu više ni ne mislim :)

Hvala Tadeji!

Blogonagrada, škicnite jeste li negdje u postu :D

Ova blogonagrada odskače od ostalih :) Naime, morate je sami osmisliti!

Ja sam je dobila od For You by Sonaj, njezina nagrada izgleda ovako:

Lijepi buketić cvijeća :)

Što staviti na svoju, tu se nisam puno dvoumila :P

Nagradu treba proslijediti na 8 drugih blogova. Ajde da vas vidim što ćete smisliti :D

Sarina tvornica

Bite my cake

Oblak

Velika ljubav na malo kvadrata

Carpe diem

ONAlove

Annie Decor

My perfect lounge

Pimpanje bicikla

Jučer sam bila kod dečka cijelo popodne. Ja sam njemu prvo pomagala krečiti novu sobu, a onda je on meni pomogao očistiti bicikl i promijeniti pakne na kočnicama :) Nakon svega smo pojeli pizzu i popili kolu, on s frendom malo biciklirati, a ja s curama u Krivi.

Brzo smo pokrečili baš :) Meni je krečenje zabavno, kad god doma je neka takva akcija, ja se guram :P

Izabrali smo sivkastu boju, jer P želi da mu soba ima strogo mačo i industrijski look :D Nabavio si je luster kakav se može vidjeti u socijalističkim radničkim halama i drvene palete koje će pobojati i samo na njih nabaciti madrac. Planira si još isprintati fotku Toše Dabca na tapetu preko cijelog jednog zida. Mislim da će soba biti baš kul :)

Pa smo se bacili na bajk. P je promijenio pakne, još od puta kroz Gorski kotar su mi kočnice strašno slabe. Kočenje po svim onim strminama je uzelo svoj danak. 

White bandita imam već dvije i nešto godine i NITI JEDNOM ga nisam počistila kak se spada :( P ga je okrenuo naopačke, dao mi krpice i benzin i onda smo ga rifljali. Jao moji nokti :/ Iz lanca i sa zupčanika su samo otpadali komadi prljavštine i stare masti. Žbice na kotačima su promijenile boju skroz kada smo ih oprali. P se čudio da je boja kotača zapravo crna, a ne siva. Tu propovjedam neku ljubav prema biciklima, a moj jadničak bio skroz zapušten.

Danas sam ga dobro još prebrisala i oribala ono što nisam benzinom. Onda sam škicnula zvonce i zaključila da mu treba makeover :)

Već sam ja njega farbala, ali mi se to više ne sviđa :P Ovako je izgledalo:

A ovako izgleda sada:

Ako ste u potrazi sa dobrim i praktičnim svjetlom za bajk, ja sam si ga nabavila na ebayu za, čini mi se, 1,30 $. Stane praktički u džep, lako se stavi na bajk i poprilično dobro osvjetljava. Ima tri funkcije, da konstantno svijetli, da blinka sporije i da blinka brže.

Sad samo da prestane ova kiša, pa da ga malo provozam ovak spimpanog :)

Slučajno hrabra

Danas sam doživjela čudan osjećaj :)

Vozila sam se bajkom od dečka preko Vukovarske i već je polako išlo ka sumraku. Vozila sam dosta brzo i nisam uopće skužila da se ispred mene nalaze stepenice, zajurila sam se misleći da je to ona kosina.

Onda mi je sinulo da se tumbam po stepenicama u punoj brzini i prije nego sam se ustrtarila, već sam ih prošla. 

Osjećala sam se super! Znam da se nekom to čini kao banalnost, ali ja sam veliki strašljivko koji se boji visina, strmina, uspona, padova i svega sličnoga.

Došlo mi je da se vratim i još jednom spustim po stepenicama :D

Što je još važnije, pomislila sam se kako puno toga propuštam jer sam strašljivac. Na moru bih se uvijek držala plićaka dok bi drugi plivali daleko, natjecali se tko će prije i dalje. S bicikla bih silazila kada bih pomislila da je strmina prevelika i da bih mogla pasti. Nikada se nisam pentrala po zidićima jer sam bila uvjerena da to ne mogu i da ću se ozljediti. Jedva sam se natjerala da uđem u čamčić na mirnom maksimirskom jezeru.

Da se razumijemo, nisam ja za stvari koje bi riskirale sigurnost, to ostavljam avanturistima i "adrenalistima", ali malo bih se mogla opustiti, zar ne? :)

Slabić se vratio

Slabić je pokušao biti jak, pa je popušio.

Slabić se pravio važan, pa je povrijedio i sebe i druge.

Mrzim tog slabića u sebi!

Opet sam došla u situaciju s onom osobom o kojoj sam već tipkala. Slabić koji se pravio jak je ušao u situaciju kojoj nije dorastao. Suočio se s jakim karakterom te osobe i, što je još opasnije, s karakterom osobe koja je njemu jako bitna.

Samo što je ta druga osoba jaka na riječima, ali slaba u suosjećanju, razumijevanju i pronalaženju kompromisa. Slabić je protiv nje nitko i ništa, iako u sebi zna da je bolja osoba. Slabić se čak i ispričao iako nije morao. Ali je to učinio iz ljubavi. I to nije shvaćeno tako, već kao mržnja i otežavanje nečijeg života i usporavanje napretka.

Pitam se samo zašto su neki ljudi neskloni praštanju, razumijevanju i dogovaranju? Zašto su isključivi i zašto zbog svog ponosa moraju druge tjerati da se osjećaju loše? Slabić je sada jako loše. Toliko da bi bio u stanju kleknuti na koljena i preklinjati. Jer mu je oduvijek bila bitnija tuđa sreća, osobito ako se radi o bliskim ljudima.

Kako da se slabić izbori za sebe? Kako da ne ispadne čudan i nerazuman u svojim zahtjevima i zašto mu netko ne ugradi moć argumentacije? Zašto zašuti kada treba govoriti i dokazati se? I zašto mu se plače kada ga se natjera da pomisli da je možda pogriješio iako ga drugi uvjeravaju da nije?

Crtice iz svakodnevice III

Stiže treće po redu izvješće o mom svakodnevnom životu. Hm, moglo bi se nazvati i tjednom u slikama :)

One dane pred prvi maj sam bila doma malo kod svojih. Družila se s obitelji, prošetala do bake sa sekom, pekla kolač i tako dalje. Evo da vam pokažem svoje malo selo, odnosno svoju malu ulicu :)

Baka mi je ubrala veliki buket jorgovana i božura. Jao kako je lijepo mirisao!

Uspjela sam uhvatiti fotićem/mobitelom i dedinog starog mačka. Mislim da ima nekih 20 godina. Mačak samotnjak :)

E da, bila sam i na Bazaaru kod MSU-a. Sad se ne sjećam kad je točno bio :) P je imao svoj štand tamo, pa sam mu kao prava cura donijela sladoled i pravila mu društvo. Ja kao ja nisam se sjetila fotkati ranije, pa sam uslikala ovo kad su se već počeli pakirati.

Pravi antikviteti. Ako se nekad nađete na Bazaaru ili na Britancu nedjeljom, potražite ga :)

Iza njegovog štanda odjeću je prodavala ova gospođa na slici. Ovaj crveni šos mi je odmah upao u oko (nažalost, tu se ne vidi njegova ljepota). Pitala sam je koliko košta, a ono...300 kn :/ Objasnila mi je da je cijena tolika jer je to njen ručni unikatni rad, da je ona umjetnica i koreografkinja i da ne daje svoju odjeću u bescijenje. Bilo mi je krivo što si ga ne mogu priuštiti, skroz sam se zaljubila u šos!

1. maj sam provela s curama na Jarunu. Ponesle smo si dekice, grickalice i karte, pričale i igrale. Bilo je to baš kvalitetno druženje :) P je bio u Zagorju kod frenda na vikendici, pa smo ove godine preskočili naš prvomajski piknik. 

Cure na okupu :) Fotka nazvana "10 sekundi". To su nam skoro već tradicionalne fotke i uvijek ispadnu super! A najbolje je što smo svi na njoj dok fotić odbrojava svoje vrijeme prije nego okine.

Što nismo krasne? :D

S Girly girl i još jednom frendicom sam jučer napokon posjetila Hrelić. Nećkale smo se jel bi išle ili ne, vrijeme nije bilo obećavajuće...Htjele smo bajkovima, zato smo i se i nećkale :) Ipak smo se odlučile otići pjehaka i dobro da jesmo.

Evo njih dvije kako kopaju po hrpi robe iz koje smo nešto i kupile :) Prvo smo samo sramežljivo gledale te hrpice, a onda navalile ko prave profi hrelićanke :)

Ja sam si našla i kupila majčicu i košuljicu, svaki komad samo 5 kuna!

Kako sam prošli tjedan dosta radila, dosta sam i potrošila. Pitam se zašto ne znam štedjeti? :/

Pa sam orobila i DM, naravno.

Kupila sam toniranu kremu, ukoliko se odlučim uskoro na kratke hlače i suknje da si imam s čime prekriti ožiljke za koje sam si sama kriva :/

Zatim novi puder od Deborah. Inače košta 97 kn, ali mi je dobri DM poslao kupon s popustom od 25 posto na proizvod po izboru za roćkas :D

I Garnier dezić. Garnier ima naj deziće! Nema alkohola, nema parabena, mirišu odlično, a što je najbitnije - zbilja su učinkoviti protiv znojenja. Prije njega sam si kupila Nivein u spreju i nakon samo 2-3 sata bi smrdila ko da nisam niš stavila. 

A kad sam kod DM-a već...imaju sad super pogodnost! Za 100 active beauty bodova (ak skupljate te bodove na onu ljubičastu karticu) možete dobiti dvije karte za predstave u Kerempuhu! Kako imam skoro 300 bodova, odmah sam danas zamijenila za predstavu Svećenikova djeca. 

Posudila sam si i novu knjigu, na preporuku Little miss confused :) Skroz sam nešto nabrijana na čitanje i jedva čekam prionuti na posao!

Što se tiče diplomskog, napokon nemam osjećaj panike i osjećaj da ovo što sam do sada napravila i našla ništa ne vrijedi. 

Evo, vidite kolika je to pozamašna količina materijala! I imam sistem sad! Kupila sam flomastere, dodijelila svakom poglavlju boju i sad ću prolaziti kroz svoje bilješke i podcrtavati s određenom bojom određene rečenice, ovisno u koje poglavlje spadaju. Nadam se da će mi sistem funkcionirati :)

Na ploču sam si napravila popis poglavlja, tako da se lakše snalazim. Ako netko zna nešto o nečemu dolje napisanom, nek se javi! :D

Ovo gore su moji cvjetići :) Lijevo je lanjski poklon od cimerica koji se trudim održavati na životu, ali nekako ne ide :( Danas sam si kupila ovaj u sredini jer je divne boje, a ovaj desni imam ČAK nekoliko mjeseci i još je živ! Inače meni svaki cvijet umre :( Ne znam zašto...

Bez zločestih komentara da cvijeće treba zalijevati! :P

Atlas oblaka - knjiga VS film

Napokon sam uspjela završiti s čitanjem knjige :) Već kasnim s vraćanjem u knjižnicu, ali ajde, podnijet ću i taj trošak. Ipak je nemjerljiv s onim od 125 kn plaćenim jedne godine :/

I onda sam pohitala (drugim riječima ugnjavila dečka) pogledati film. S velikim očekivanjima, naravno, ali su ta očekivanja nekako nestala nakon prvih minuta filma.

KNJIGA

Knjiga je podijeljena na 6 priča, koje su podijeljene na 11 dijelova.

Prva priča, pacifički dnevnik Adama Ewinga, smještena je u 19. stoljeće na Pacifičko otočje. Prati njegov boravak na Novom Zelandu i mučno putovanje na brodu Prophetess do SAD-a, gdje kao slijepog putnika otkriva pripadnika plemena Moriorija - Autua. Zauzima se za njega i tako mu spašava život. Uz Adama putuje i njegov prijatelj, dr. Goose, liječeći ga od nametnika kojim se Adam zarazio na svom putovanju. Što je bilo s njima trojicom na kraju priče, to vam neću otkriti :)

Druga priča je smještena u 1930-e godine. Pisana je u obliku pisama koje mladi skladatelj R. Forbisher šalje svom prijatelju/ljubavniku Sixsmithu. Forbisher se uselio u kuću poznatog skladatelja Arysa Vyvyana, pomaže mu u komponiranju, zadovoljava puno mlađu mu ženu i piše svoju vlastitu simfoniju, Atlas oblaka. Istovremeno potkrada starog Arysa, prodavajući vrijedne knjige iz njegove zbirke. Među njima pronalazi i dnevnik Adama Ewinga....

Treća priča događa se u 70-im godinama. Luisa Rey je novinarka u tabloidu. Jedne večeri nađe se zaglavljena u liftu sa Sixsmithom, koji joj otkriva postojanje tajnog izvještaja o opasnosti rada nuklearke u kojoj je zaposlen. U maniri pravih krimića, Luisa pokušava razotkriti političke namjere koje stoje iza stavljanja nuklearke u pogon, stavljajući svoj život u opasnost.

Četvrta priča je smještena u sadašnjost. Glavni joj je lik Timothy Cavendish, izdavač kojemu nikako da krene u beletrističkom svijetu. Tu situaciju će promijeniti pisac čiju je knjigu Cavendish izdavao - taj isti pisac je teatralno ubio kritičara koji je njegovu knjigu popljuvao. Popularnost knjige je porasla, ali Cavendish se nije uspio iskobeljati iz starih dugova. Ne mogavši platiti piscu njegovu svotu, bježi od njegove ubojito raspoložene braće i obraća se svom bratu. Mislivši kako ga je brat sklonio na sigurno u jedan hotel u britanskoj provinciji, Cavendish odahne. Ali ne zadugo. Uskoro otkrije da se nalazi u staračkom domu iz kojeg nema izlaza i tu počinje njegova jeziva muka. Jedina utjeha mu je rukopis knjige koja mu je jedan dan došla na adresu: Poluživoti - Prvi slučaj Luise Rey.

Peta priča nas vodi u budućnost. Radnja se odvija u Nea So Coprosu, u korporacijskom društvu Potrošača i fabrikanata nad kojim vlada Jednoumlje. U središtu priče je Sonmi-451, fabrikantica. Fabrikanti su klonovi koji rade niže poslove u društvu, a Sonmi, konkretno, je konobarica. Fabrikanti nemaju mogućnost vlastitog razmišljanja i djelovanja, ali je Sonmi bila drugačija te se upustila u protukorporacijsko djelovanje unutar Saveza, revolucionarnog pokreta protiv Jednoumlja. Nakon što je uhvate, Arhivaru iznosi slijed događaja i svoja razmišljanja. U cijelom svom nesretnom životu, jedina svjetla točka i odmak od problema za Sonmi je bio film pod naslovom Jeziva muka Timothya Cavendisha.

I zadnja, šesta priča, odvija se u vremenu kraja civilizacije. Protagonist je Zachry, pastir koji živi sa svojom obitelji u malom selu u svojoj Dolini, jednom od zadnjih mjesta na Zemlji, gdje se štuje jedno jedino božanstvo - Sonmi. Dolinu posjećuje brod Vidjelica - zadnjih ljudi koji posjeduju znanja o našoj civilizaciji i kulturi, praktički nomada bez zemlje. Među njima je i Meronym. Ona ostaje u selu kako bi proučila kako žive. Zachry je prema njoj nepovjerljiv, smatra da će Meronym dovesti ostatak Vidjelica u njegovu Dolinu. Nakon što ona spasi njegovu sestru od smrti, Zachry joj počinje vjerovati. Vodi je na planinu Mauna Keaju, gdje Meronym proučava opservatorije. Nakon što je skupila informacije koje je trebala, vraćaju se u dolinu, nalaze zapaljeno selo i mrtve sumještane - djelo barbarskog plemena Kona. Zachry ostaje sam od svoga roda i nalazi se u dilemi otići s Meronym ili ostati u svom selu...

Za mene osobno, knjiga je odlična! Toliko priča, toliko vremena, toliko likova i toliko toga što treba pohvatati i povezati. Kada bi me netko pitao kojeg je knjiga žanra, ne bih znala odgovoriti. Prvi dio je povijesno-pustolovni roman. Doznajemo svašta o Maorima i Moriorima, domorodačkim pacifičkim narodima. Druga priča je drama s nesretnim svršetkom. Treća priča je klasični krimić. Četvrta je triler. Peta je SF, a šesta...za šestu nisam sigurna što bi bila :)

Knjiga nosi puno poruka. Osnovna ideja pisca, koliko sam shvatila, je da nitko na ovom svijetu nije samo radi sebe. Svi smo mi nekako povezani, makar živjeli u različitim vremenima i na različitim mjestima. Poteže se i pitanje reinkarnacije, jer likove u svim pričama povezuje madež u obliku kometa. 

Prva priča osvješćuje pisca o tome da su svi ljudi jednaki, bili oni bijeli ili crni, robovi ili robovlasnici. Adama Ewinga će od sigurne smrti spasiti upravo onaj koji je bio najniži u društvenoj ljestvici, čime će se promijeniti njegov stav o društvenoj hijerarhiji koja je postojala u vrijeme kolonijalizma.

Priča Luise Rey nas podučava da za viši cilj ponekad trebamo i staviti vlastiti život na kocku, kako bismo spasili puno drugih života.

Priča o Sonmi mi je dala najviše misliti. Zamislite da se za 100, 200 godina naše društvo pretvori u čistu korporaciju, gdje je jedino bitno imati novac. Gdje postoje klonovi koji su tu da nas služe. Gdje je sve umjetno stvoreno i gdje nema mjesta za vlastito razmišljanje. Ponekad se bojim da naš svijet ide upravo u tom pravcu.

Zadnja priča me se najviše dojmila. Kada sve propadne, cijeli svijet koji smo gradili stoljećima svojim napretkom, ostane nam ono od čega smo počeli. Priroda, vjera i obitelj.

FILM

U filmu se puno više isprepleću sve ove priče.

Shvaćam da je Hollywood Hollywood i da se neke stvari moraju snimiti u tom điru. Ali nekako me razočarao. Nije film loš, dapače, samo me pomalo naljutilo to što su dosta toga izmijenili kako bi bilo jednostavnije i lakše shvatljivo. Na primjer - u prvoj priči se ne događa nikakvo ubojstvo, kako je prikazano na filmu, a bome niti u drugoj. Peta priča o Sonmi je skroz izmjenjena. Snimljena je u điru nekog ljubića, iako se u knjizi stvari uopće ne vrte oko toga. 

Sviđa mi se što su određene uloge u različitim pričama povjerene istim glumcima, čime vizualno dokučujemo piščevu poruku o reinkarnaciji. Tom Hanks, Halle Berry, Susan Sarandon, Hugh Grant - svi oni glume različite uloge u različitim vremenima. 

Prednost filma je ta što možemo vizualizirati neke stvari koje ne bismo zapazili čitajući. Meni je osobito upalo u oko to što su Maori s početka knjige/filma i pleme Zachrya s kraja knjige po licu obojani istim bojama i istim uzorcima. Time se nekako zaokružila priča - kako smo počeli ovu našu civilizaciju, tako ćemo je i završiti jer smo slabiji od onoga što sami stvaramo, ali i onoga što je nas stvorilo.