100 kilometara bajkom kroz Gorski kotar

Evo me, sretno se vratila iz Gorskog kotara s odmora s dečkom :)
Bilo je krasno, divno, predivno, opuštajuće, ljubavno, sretno!
Sada sam u post-putovanje depresiji i nikako se ne mogu ufurati u obaveze...

Krenuli smo u petak, strpali bajkiće u vlak, sebe u kupe i bili uzbuđeni zbog avanture koja nas je čekala.
Ako ste ikada putovali HŽ-om, znate da će u nekoj etapi puta nešto poći po krivu :) Nisam puno putovala vlakom, ali sam proživjela 10-satno stajanje u hodniku na putu do Sarajeva, stajanje u 5 ujutro in the middle of nowhere jer je vlak pokupio kravu na putu iz Splita i naravno - kašnjenja. Ovaj put se pokvarila lokomotiva 15 min prije odredišta, prije Delnica. Nije mi zapravo puno smetalo jer sam gurnula glavu kroz prozor i uživala u svježem zraku :)

Napokon stižemo u Delnice, opskrbljujemo se na benzinskoj i krećemo bajkovima do hotela udaljenog 13 km u mjestu Sunger. Kao potpunom amateru, koji bicikl vozi samo po gradu, ovo je bilo pomalo zaštrašujuće iskustvo, ali sam uspjela :) Na jednom mjestu je pao lanac, ali je P sredio stvar za tren :)

Domaćini su bili jako ljubazni, a njihov pas još ljubazniji. Inače sam cat-person koja ima strah od pasa zbog traume iz djetinjstva, ali ovaj pesek je bio toliko miran da sam ga bez pola muke dragala  Smještaj odličan, romantičan i udoban, da je padala kiša naredna 3 dana ne bismo imali problema s ostajanjem u sobi :)

Za prvi dan smo odlučili da odemo do Fužina, koje su udaljene SAMO 20 kilometara. Možda i je samo, da idete autom, ili da je sve ravno, ovako smo se dobro pomučili da stignemo tamo. Priznajem, malo sam i gurala bajk :D I to nizbrdo, jer je bilo zbilja strmo. P nije imao tih problema, još je i bio nakrcan ruksakom jer kao pravi gentleman nije dopustio da ga nosi njegova draga :)

Nakon velikog spusta koji je uslijedio nakon oznake ulaska u mjesto, stigli smo u divne Fužine, prošetali centrom grada u kojem je bio mini sajam rukotvorina i proizvoda prirodnog porijekla pošto su bili Dani jagoda.

Dragi mi je kupio magnetić, po pola smo kupili džem od jagoda koji ćemo njupati kad dođe k meni i ja sam kupila tati nekakav melem od kestena i smreke za bolna leđa. Nadam se da djeluje :)

Ručali smo ko carevi u nekoj konobi, slika govori više od riječi :P

A poslije ručka odmorili uz obalu jezera Bajer, umjetnog jezera izgrađenog još 50-ih. Puhao je vrlo svjež vjetar, što je meni itekako odgovaralo. Bajkići su također zasluženo došli do daha mazeći se uz drvo :)

Sljedeći dan nije bio nimalo hedonistički koliko ovaj u Fužinama :) Nakon doručka hopsnuli smo na bajkove, uzeli kartu s biciklističkim stazama i odlučili da ćemo probiciklirati onu od 38 kilometara. I da, na pola puta ostaviti bajkove i popeti se na Samarske stijene. Sjećate se fotki Bijelih i Samarskih stijena iz udžbenika geografije? Mene su oduvijek fascinirale, osobito Bijele, ali na njih se može samo alpinističkom opremom. Moje tenisice iz Deichmanna za 130 kn to ne bi mogle :D

Ova crvena staza je bila predodređena za osvajanje :)

Krenuli smo puni entuzijazma i snage :) Prvi dio staze je bio uzbrdo, ali asfaltiran, pa je bio ok. Odjednom se pojavio makadam i gusta šuma. Pošto nam bicikli nisu baš za takve ceste bilo je malo teže voziti. Ja sam kao dijete stalno vozila bajk po makadamu, i to BMX-om koji nije ni brzine imao, pa me to malo vratilo u djetinjstvo. 

Nakon uspona došli smo do Matić poljane, velikog proplanka kojim dominira 26 monolita koji označavaju 26 partizana poginulih tu u mećavi u zimi 1944. godine. Inače, cijeli je kraj pun partizanskih spomenika, bilo to u nekom mjestu ili kao u ovom slučaju u sred ničega.

Znakovi su jasno upozoravali kuda idemo :D

Ali mi smo hrabri i nastavljamo dalje bespućima Gorskog kotara :)

Nakon nekoliko kilometara vožnje kroz gustu šumu i osvrtanja na šuškanja u grmlju ( P je čak vidio i dvije srne, ja nisam jer su pobjegle :( ) stižemo do uspona za Samarske stijene. Vežemo bajkove za mali bor, srećemo 3 simpa starije Slovenke koje nas upućuju kuda ćemo se uspesti i krećemo! Uspon u donjem dijelu i nije tako strašan, a onda počinje sve strmije i strmije, da bismo se na kraju pentrali na velike stijene. Nakon sve skupa 45 minuta dočepali smo se vrha, jeeeeeee :)

Na samom vrhu je super! Pogled puca na sve strane, osjećala sam se kao da sam osvojila Mt. Everest, a ne popela se na skromnih 1302 m :)

Na brzinu smo se potpisali u bilježnicu koja se nalazi u kutijici na vrhu i dobro odmorili u hladovini.

Nakon spusta smo opet na bajkove i nastavili stazom prema Begovom razdolju, najviše naseljenom mjestu u Hrvatskoj. Dva puta smo skrenuli na kratko krivom stazom jer je sve tako loše označeno, ali smo se snašli pomoću karte i intuicije. U Begovo razdolje smo stigli mokri, prljavi, umorni, gladni i žedni, ali nije nam bilo žao. Osobito jer je uslijedio odličan spust od 5 km do Mrkoplja. Zaspali smo ko bubice kad smo se dočepali kreveta :)

Zadnji dan smo proveli u Delnicama, u parku na klupici pričajući i slažući dojmove. I iako smo bili umorni, popeli smo se na brdo iznad Delnica :D Na putu smo naišli na ograđene srnice koje su toliko pitome i navikle na ljude da smo ih hranili iz ruke :)

Četiri dana su prohujala za tren. Umorila sam se pošteno, fizički, ali psihički sam bila nikada zadovoljnija. Svakako planiramo upustiti se u sličan pothvat, meni je na umu bicikliranje Krkom :)

Bajkići <3