petak, 19. srpnja 2013.

13 used to be my lucky number

Nema me dugo u blogosferi. Žao mi je zbog toga, ali nekako nisam imala volje za tipkanjem ičega.

U zadnje vrijeme stvari nikako da krenu na bolje. Toliko o tome da je 13 moj sretan broj, jer ova 2013. i nije baš nešto. Toliko mi se problema nakupilo i čim se jedan riješi, naiđe drugi. Vrlo frustrirajuće i opasno za psihu.

Ljeto nam je došlo, kao bezbrižno doba godine, ali mu se ne radujem previše. Smrtni slučaj u obitelji, pogoršanje situacije s osobom o kojoj sam pisala dva puta već na blogu, problemi sa stanom, manjak novca, pogoršanje zdravlja zbog nerviranja...sve to učini vrlo lako da čovjek izgubi volju za stvarima koje voli, a među njima je i pisanje bloga.

Danas sam razmišljala da ne vrijedi gubiti živce, da ne vrijedi kukati jer se sve kad-tad riješi. Vrijeme prolazi, s njime i loši osjećaji, loša sjećanja. S druge strane ima i dobrih stvari u kojima treba uživati, pa čemu onda nastaviti plakati?

Napravit ću ovo ljeto ipak dobrim. Završit ću taj faking diplomski i usrećiti time tatu i mamu. Smaknut ću s uma nesuglasice s osobom s kojom ih imam, jer sam ja svoje učinila. Baka je ostala u lijepom sjećanju, neka me to tješi. A što se tiče para...nije sve ni u njima. Skucat će se već za more nekako, ne želim propustiti ta 4 dana s curama. I što je najbitnije, moj P me voli i u svemu razumije i podržava. 

Bit će sve ok :)

nedjelja, 7. srpnja 2013.

Za Mandu

Inače nisam osoba koja će neke preintimne stvari dijeliti sa širom javnosti. I iako sam sve što mi je na duši podijelila s obitelji, dečkom i frendicama, mislim da Mande zaslužuje jedan javni epitaf, zbog svoje dobrote i ljubavi prema svima koje je poznavala.

Mande je bila moja baka, do prekjučer. Otišla nam je jako brzo i nenadano u svojoj 79. godini.

Još prije točno dva tjedna sam bila doma, kada smo slavili sekinu krizmu. Mande je bila sa svima nama, vesela kao i uvijek, družila se i razgovarala. Tada sam je vidjela zadnji put. Kada mi je mahala sa svog prilaznog puta ispod svoje trešnje dok sam odlazila na bus, izvikujući dobre želje.

Uvijek je bila puna riječi hvale za svoju djecu i unučad. Uvijek je krišom dala koju kunu nama koji se školujemo po Zagrebu "jer nama treba, njoj staroj što će novci". Nasmijana i vedra cijelo vrijeme, nikada ni sa kim u svađi ili problemu. 

Teško nam je svima, ali ona je na svoj trenutak bila spremna. Često je znala pričati kako je već stara i kako je čeka njen dan odlaska, ali nikada to nije rekla sa strahom ili suzama u očima. Govorila je kako želi otići brzo, bez muke i patnje zbog duge bolesti, govorila je kako nikome ne želi biti na teret. Uz to, znam da bi joj srce puklo kada bi morala ležati u krevetu svaki dan, cijeli dan, dok je čekaju njeni praščići, koke i mačka, njen krumpir i kukuruz, njena motika i sepet.

Zato smo u svoj svojoj tuzi ipak sretni što se baki ispunila želja.

Iza sebe je ostavila svog dedu, čovjeka kojeg zna od dana svog rođenja, koji je živio u kući do njene do dana njihovog vjenčanja. S kojim je prošla sve nedaće i radosti života. S kojim je imala 4 djece, 13 unučadi i 5 praunučadi.

I svi su jučer bili uz nju, od nje se oprostili. Deda je bio dostojanstven u svojoj tuzi, deda ima svoju životnu filozofiju koja ga drži čvrstog i optimističnog iako duboko u sebi osjeća veliku prazninu sada kada je ostao bez svoje životne družice.

Uspjela nas je jučer sve okupiti, svu obitelj užu i širu, rasutu po cijeloj Hrvatskoj i šire. Svatko je imao samo riječi hvale za nju. 

Ja joj zahvaljujem što me odgajala zajedno s mojim roditeljima, što mi je pomagala, što me savjetovala i što me voljela. 

Samo žalim što nisam više vremena provodila s njome i što nas ovaj život tjera na 100 strana, od kojih onda ne vidimo onu najbitniju. Žao mi je što nisam češće s njom sjela pod njenu trešnju.

srijeda, 3. srpnja 2013.

Put it all in the bowl


Ovom ovdje siromašku se danas jelo nešto slatko, a jednostavno nema para da izmišlja nešto famozno i skupo. Pa je zavirio u kuhinju, pobrao što ima i sklepao kakve takve...

KAKAO KOCKE S BANANAMA I GROŽĐICAMA

4 jaja
6 žlica šećera
1 zgnječena banana
10 dag margarina
1 dcl mlijeka
3 žlice brašna
3 žlice kakaa
1 prašak za pecivo
grožđice po želji

Umutiti žutanjke sa šećerom. Dodati rastopljeni margarin, bananu...zatim brašno, kakao i PP, mlijeko i na kraju grožđice. U to umiješati izrađeni snijeg od bjelanjaka. Ispeći dok ne bude pečeno :) Posuti šećerom u prahu, iako bi čokolade puno bolje pasala :)

Moram priznati da je ispalo baš fino! Biskvit je mekan i sočan i pufast. I odlično paše uz Krležu :)





Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...