Božićna zahvala

Božić je dan kada čovjek shvati vrijednost onoga što posjeduje. Ne mislim pri tome na ono materijalno, mislim na one male stvari koje nas čine sretnim i na kojima smo zahvalni.

Gledam danas svoje roditelje dok su ispijali jutarnju kavu. Poznaju se već 30 godina, 1.1. će biti točno 30. Sjede jedno do drugoga, gledaju se u oči dok tata gladi mamu po kosi, a ona se smješka. Bilo mi je toliko toplo oko srca da sam pomislila da će poteći suza radosnica. Voljeti se i poštovati tako dugo, držati se za ruke još uvijek i izmjenjivati nježnosti, to je ono što drugim ljudima oko njih, a osobito nama, njihovoj djeci, daje primjer kako ljubav nije demode i kako je bitna. Najbitnija.

Zato sam sretna što iste takve trenutke i ja imam s kime dijeliti. Sklupčati se u topli krevet u zagrljaju i zaspati.

Sretna sam što je doma za Božić obitelj na okupu i što je mama sretna jer su joj djeca zdrava i uz nju. Što je tata ponosan na sve i jednoga od nas četvero.

Divno je provesti cijeli Badnjak u pečenju hrpe kolača s mamom i tetom, dok se tata i brat veseli vraćaju doma jer su ispekli savršeni kruh ispod peke. Neka i njima malo zasluga oko hrane :)

Sretna sam zbog dobrih prijatelja oko sebe. Ima ih manje nego pristiju na rukama, ali ne bih ih mijenjala ni za   što. Kada me frendica nazove u 9 dok sam već u pidžami i nagovori me na pivo jer želi sa mnom podijeliti što osjeća i što je brine. Kada je frendica sretna jer sam odgodila druženje s dečkom zbog nje.

Hvala suncu što izađe kada mi je tužan i jadan dan.

Hvala toplim danima što mi dopuštaju da vozim bicikl.

Hvala biciklu što me vožnja na njemu čini sretnom.

Hvala onome koji na radiju pusti pjesmu koja mi paše baš uz taj trenutak.

Hvala na toplom i sigurnom domu.

Hvala na kreativnim danima.

Hvala na razumijevanjima, slušanjima, podrškama, savjetima, osmjesima, dodirima i utjehama svima koji me okružuju.

Sretan vam svima Božić! Nadam se da u svom životu imate puno malih i velikih stvari koje vas čine sretnima i na kojima ste zahvalni :)

Ruksak na leđa, put pod noge, ljubav za ruke - Milano

Osvanulo je divno jutro, tog 8. prosinca 2012. Bilo je tek pola 5 i snijeg je mećavio kao nikada do sada. U pola 6 treba biti na autobusnom kolodvoru, panika. Kakvo pranje zubi, kakvo šminkanje. Zovemo taksi, ne javlja se. Zovemo opet, ništa. Brže bolje guglam radio taxi. Sreća naša, doći će za 5 minuta. P me požuruje, ja živčanim, ali na vrijeme izlazimo iz zgrade. Ja mislim na mamu koja neće moći funkcionirati cijeli dan znajući da sam na putu po nevremenu. Taksist, da oprostite, pizdi, jer mu se magle stakla. Psuje na sve oko sebe i govori da ide kući spavati. Odbacuje nas na kolodvoru, plaćamo mu 10 kuna više jer nas je spasio, i nas i nekoliko naših stotina kuna.

Bus do Trsta kreće na vrijeme. Mene hvata strah od skliske ceste i zastoja u prometu. Tješim se znajući da imam zavidnu količinu hrane u ruksaku i to me ohrabruje. Cesta do Ljubljane je prohodna i računamo da je najgore prošlo, ali....od Ljubljane do Trsta strašno nešto. Vijavice snježne, auti i kamioni stoje sa strane. Ma što je to za Croatia bus, piči on do kraja :) U Trst stižemo na vrijeme, odlazimo na čaj u kolodvorski birc i čekamo vlak za Veneciju. Malo smo se zeznuli s kartom za vlak jer smo na netu našli da je nekih 10 eura po osobi jeftinija, ali dobro, nije strašno. Vlak je bio poluprazan, topao i ugodan, tako da smo brzo zaboravili na sve nedaće vezane uz snijeg. Prolazimo kroz mala mjesta sjeverne Italije, pogled puca na talijanske Alpe i na beskonačne vinograde. Stižemo u Veneciju, tj. u njeno predgrađe i čekamo drugi vlak za Milano. Predgrađe Venecije je užasno depresivno. Nigdje ljudi, nanizani kineski dućani i uredi. Ukrcavamo se na vlak i vozimo 4 sata do Milana. Stižemo tek u pola 7 navečer, ali nema veze :)

Prvo nas je oduševio milanski željeznički kolodvor, Milano Centrale. Ogroman je, kada je vlak ulazio u njega, osjećali smo se kao da Voyager ulazi u neku halu udaljenog planeta. Kako je već bilo poprilično kasno, a bili smo gladni i umorni, ušli smo u prvi McDonalds večerati. Zapravo smo svaki dan jeli glavni obrok u McDonaldsu jer je zbilja najjeftinije :) Hotel nam se nalazio u sjevernom dijelu grada, blizu kolodvora, tako da smo ga s lakoćom našli. Kvart je imao nekakav geto štih, pa se nisam osjećala baš najsigurnije. Međutim, u hotelu su svi bili jako ljubazni, pa je neugodan osjećaj brzo nestao. Čini se da i Talijani, kao i Sarajlije, imaju vruću krv pa nigdje ne griju onoliko koliko bih ja htjela. Spavati je bilo hladno.

Osvanuo je divan, sunčan dan :D Nakon doručka u supermarketu :D uputili smo se metroom u centar. Kupili smo dvodnevnu kartu za metro koja košta 8,25 eura i zbilja se isplati. Metro vozi dosta često i dobro je označeno sve. Poželjno je imati uz sebe kartu milanskog metroa, ja sam je isprintala doma, a P je navigirao :). Do centra, tj. Piazze del Duomo trebalo nam je samo 5 minuta vožnje. Milanska katedrala je predivna! Osobito izvana - cijela je sazidana od mramora i načičkana s hrpom detalja. Unutra mi je izgledala kao i svaka katedrala koju sam do sada vidjela. Taman smo naletjeli na misu. Katedrala je bila dupkom puna jer je misa bila dio svečanosti obilježavanja dana talijanskih dobrovoljnih društava i civilne zaštite, koliko sam shvatila.

Na trgu ispred Duoma nalazi se statua kralja Viktora Emauela II., ujedinitelja Italije. Isto tako se nalazi i jako puno crnaca koji vam pokušavaju uvaliti neke šarene vezice i u tome su jako uporni. Negdje sam pročitala da ako uzmete vezicu znači da želite kupiti drogu od njih, ali ne vjerujem u to baš. U svakom slučaju, čuvati torbu! Lijevo od katedrale nalazi se Galerija Viktora Emanuela, koja se smatra najstarijim trgovačkim centrom na svijetu. Tu možete naći Pradin dućan ili pak Louis Vuittonov. Za one malo plićeg džepa tu je ulica Montenapoleone u kojoj možete naći pregršt butika tipa H&M ili Benetton.

Ostatak dana smo proveli šetajući po zapadnom dijelu grada, po parku Corso Venezia i po sajmu u parku Sempione. Prvo smo pomislili za taj sajam da je buvljak, jer su na prvom štandu stajali predmeti za koje se vidi da su stari, ali smo se brzo razočarali. Naime, skoro ništa od tih stvari nije originalno, sve su to vonabi antikviteti. Jedan, dva štanda su zbilja imali lijepe antikvitete, ostalo sve made in China. Kupila sam si razglednicu iz sedamdesetih na jednom od tih štandova, takvu nitko nema :P

Navečer je moj dragi došao na svoje :) Naime, fan je Intera od malih nogu, a kako je baš tu nedjelju večer Inter igrao s Napolijem, zaputili smo se na stadion San Siro. Ukoliko želite na neku takvu tekmu u inozemstvo, ponesite putovnicu jer inače nećete moći kupiti kartu.

Moja je ljubav očito prevelika pošto sam se dva sata smrzavala na tribinama gledajući nešto što niti kužim niti me zanima :D Ali moram priznati da me ponijela atmosfera. Stadion je bio skoro pun, navijači su bili glasni, ali ne i neugodni. Sve u svemu, jedno fora iskustvo. Pala su dva gola od strane Intera i jedan od strane Napolija, tako da smo bili sretni ishodom. Dobro, P je bio, a ja sam navijala za onoga za koga i on :) Pa mi se pilo pivo, pa sam spičkala 4 eura na 2 deci. Tako mi i treba :) A što je još skuplje od pive je čaj. To jutro smo sjeli na čaj u neki kafić dosta daleko od centra i platili smo ga 9 eura!

Sutradan smo ležerno šetali oko centra. Doručkovali smo u jednoj od mnogobrojnih slastičarnica/pekarnica/kafića - kroasane i čaj i kavu. Takvih "kafića" ima na pretek. Koliko sam skužila, Talijani samo uđu na brzinu, srknu espresso, malo poćaskaju s konobarima i produže dalje. Vidim da nisu evoluirali kao mi pa da sjede na kavi i po nekoliko sati :P Također mi se čini da nisu evoluirali po pitanju vožnje gradom. Ne poštuju se svjetla na semaforu, skoro nigdje nema crta posred ceste. Miješaju se biciklisti s motoristima i autima, mogu misliti kakav je tek kaos kada je lijepo vrijeme :) Parkirališta za bicikle ima na svakom koraku, a možete i iznajmiti bicikl na samoposlužnim aparatima, ali nisam shvatila koja je procedura.

Na dućane ćete teško naići, eventualno koji supermarket. Ali je zato pun grad malih mobilnih dućana u vidu kamiončića di možete kupiti vodu, sok ili nešto za gricnuti. Svakako praktično :)

U ovom malom kiosku na slici gore suvenire prodaje stari deda, potpuno slijep :( Kupili smo kod njega magnetić i razglednicu, svakako bolje kod njega nego kod ostalih koji svoje suvenire previše cijene. Ova suvenirnica ima nešto skromno u sebi i posebnija je od drugih.

 Imali smo na umu pogledati sliku Posljednja večera, ali se za razgled treba najaviti nekoliko dana ranije, pa je to propalo. Pa smo mislili u Pinotecu, gdje se čuvaju neke od najljepših talijanskih slika, ali je upad 10 eura pa smo i od toga odustali. Navečer smo htjeli u muzej suvremene umjetnosti, ali nije više radio. Tako da se naše kulturno uzdizanje svelo na razgled izvana :) Prošetali smo i do milanske operne kuće Scale i moram priznati da me razočarala svojom vanjštinom. Arhitektonski uopće nije zanimljiva, ali vjerujem da se unutra kriju čuda. Sve u svemu, mislim da je naš HNK kudikamo raskošniji :)

Adventski sajam nalazio se svuda oko katedrale. Većinom su se na štandovima nudili kolači, sirevi i razne kobasice. Na ostalima se moglo naći kozmetike i manje više stvari made in China. Kada usporedim budimpeštanski adventski sajam, ovaj mu nije ni do koljena. Kupila sam svojima doma kekse od badema i čokolade i čokoladne tartufe, a dragi i ja smo se počastili čokoladnim rolicama i nekim zanimljivim kolačem od lisnatog tijesta uvaljanog u šećer u prahu.

Vlak za doma je išao dosta rano pa smo rano i na spavanje. Ponovno je uslijedila vožnja do Venecije, pa smo čekali jedno 2 sata vlak za Trst. Skoro smo zapeli u Veneciji jer se promijenio dolazni peron vlaka, a preko razglasa daju obavijesti samo na talijanskom. Srećom, puno je ljudi čekalo vlak pa smo skužili da se nešto događa kad su se svi počeli premještati na drugi peron :) A i P natuca talijanski, tako da smo se uspjeli ukrcati na vrijeme. Iz Trsta je bus kretao tek u pet popodne, pa smo uspjeli prošetati središtem Trsta. Jako lijep gradić i nekako pitom. I na moru je :D Shvatila sam da sam zavoljela more i da u njemu ipak ima nešto posebno :)

Bila su to lijepa 4 dana :) Super mi je bilo to putovanje u vlastitom aranžmanu, hvatanje vlakova i autobusa, snalažnje u razgovoru s Talijanima koji manje-više ne znaju engleski. Milano kao grad je lijep, iako me se nije dojmio kao recimo Budimpešta ili Prag. Čini se da je nekako premoderan za moj pojam i da su ljudi preudaljeni jedni od drugih. No dosta kritika, bitno da sam lijepo putovala s dragom osobom :)

Sretan rođendan, tata!

Danas mi je tata navršio 54 godine i kao i svake godine do sada iznenadili smo ga tortom i poklonom :)

Bio je to cijeli evil plan kako da tata ne skuži što mu se priprema. Mislim, nije glup da ne zna da svake godine izvodimo cijelu "tajnu" predstavu s pripremanjem posebno svečanog ručka i torte. Ali držimo se još uvijek ideje o iznenađenju :)

I tako sam ja jučer popodne došla iz Zagreba s hrpom finih namirnica za tortu, doma se presvukla i otišla kod bake i dede pod izlikom da se teti pokvario laptop i idem vidjeti što s time :P

Bacila se na posao zajedno s tetama, bakom i sestrom pod budnim dedinim okom i sve je išlo super. Dok nije došlo vrijeme za prerezati biskvit na dva dijela kada smo skužili da se nije ispekao u sredini :( No dobro, to ćemo izrezati i napuniti kremom, ionako se neće vidjeti u sredini da fali biskvita :P Kada smo mudro riješili i taj problem, pojavio se novi. Slatko vrhnje se nikako nije dalo izraditi u šlag :( Pa sam zaključila da slatko vrhnje i nije baš za istući u šlag, nego za kuhanje. Bilo je već 9 navečer i nismo mogli ništa učiniti po tom pitanju jer dućan više nije radio. Pa sam se jutros digla rano, otišla skrivećki u dućan po vrhnje za šlag i zbrisala pješice k baki završiti tortu. Doma je bio samo deda pa sam se s njim lijepo podružila, a on je bio moj kušač i ocjenjivač slatkoće kreme :) Sve u svemu, uspjela sam završiti tortu i izgledala je super s obzirom na to kak je krenulo.

Zatim je uslijedila polusatna šetnja do doma zajedno s tortom koja se svako malo pomicala u onoj posudi za prenošenje kolača. Još su me dva seoska psa slijedila, a kako imam mali strah od pasa, imala sam sreće da je torta doma došla cijela :)

Nakon obilnog ručka tata je zadrijemao na kauču, a ja sam mu tortu turnula pod nos i probudila ga mirisom čokolade i lješnjaka. Bio je "iznenađen", a iznenađenje je popratio riječima da on nije ni znao da mu je danas rođendan, hahaha, please :D

Ponjupali smo tortu, popili kavicu, pozvali bake i dede i malo se podružili uz buteljicu vina. I onda sam morala na bus za Zagreb jer sutra radim :( No, nema veze. Bilo mi je drago da sam makar na dan došla doma jer znam da bi tata bio tužan da ga i ove godine nismo "iznenadili" tortom i poklonom.

Evo sada i recepta za tortu. Kombinirala sam više recepata, a svaki dio sam malo promijenila po nekom svom nahođenju, to je jače od mene :)

Biskvit:

6 jaja

140 g šećera

5 žlica linolade nugat

75 ml mlijeka

2 žlice ruma

naribana korica naranče

130 g brašna

1 prašak za pecivo

20 g pudinga od čokolade u prahu

50 g prženih mljevenih badema

prstohvat soli

Podloga:

200 g mljevenih petit keksi

150 g maslaca

200 g čokolade za kuhanje

3 žlice šećera

3 žlice ruma

5 žlica poprženih samljevenih lješnjaka

Krema:

500 g mascarpone sira

500 ml vrhnja za šlag (Halta)

7 žlica linolade nugat

200 g prženih mljevenih lješnjaka

2 žlice šećera u prahu

Prvo ispečemo biskvite.

Odvojimo bjelanjke od žutanjaka. Žutanjke izradimo pjenasto sa šećerom. Dodamo rum i narančinu koricu, linoladu i mlijeko. Pomiješamo posebno suhe sastojke (brašno, prašak za pecivo, puding, bademe i sol). Izradimo čvrsto bjelanjke. U smjesu sa žutanjcima naizmjence dodajemo suhe sastojke i bjelanjke. Na dno kalupa za pečenje stavimo masni papir i ispečemo 3 biskvita od smjese. Nemojte peći sve odjedanput jer je tijesto dosta teško i dogoditi će vam se što i meni, ostat će prijesno u sredini, a krajevi će se isušiti. Ohladimo biskvite.

Zatim radimo podlogu:

Otopimo maslac, čokoladu, šećer i rum i u toplo dodamo kekse i lješnjake. Stavimo na dno kalupa za tortu (onaj koji ima odvojiv obruč) i koji smo prethodno dobro namazali po dnu i po stjenkama maslacem, i stavimo da se dobro stegne.

Za kremu pomiješamo mascarpone, linoladu i šećer. Izradimo čvrsto vrhnje za šlag i dodajemo ga naizmjence s mljevenim lješnjacima dok ne dobijemo kompaktnu smjesu.

Tortu sam slagala ovako:

Na podlogu koja se dobro stegnula namažemo kreme. Zatim stavimo prvi biskvit i poprskamo ga sokom od naranče i rumom, po želji. Krema, biskvir, i slažemo tako dalje. Tortu odozgo i okolo namažemo kremom, ima je dovoljno za to sve. Ukrasimo po želji :)

Ja sam je ovako "dokrajčila":

Uglavnom, nema je više :D

Booooooooook :)

Pozdrav, blogosfera :)

Da, nije me dugo bilo tu. Nisam imala internet u stanu jer smo selili priključak u novi stan, a onda kad je napokon došao, moram opet seliti, tako da sam opet bila zauzeta pregledavanjem oglasnika, zvanjem ljudi, razgledavanjem stanova i suočavanjem s dilemama. Srećom, naletjeli smo na super stan u Trnskom, skroz novouređen tako da sam sad odahnula. Živjet ću samo s bratom, čini se da mi je ovih nekoliko dana do kraja 11. mjeseca zadnje vrijeme koje ću živjeti s nekom cimericom :( Sad će život s bratom, a nakon toga možda s dečkom, a dalje tko će ga znat :P Razlozi selidbe su osobne prirode moje cimerice, pa ih neću sada razlagati cijelom svijetu. Bilo mi je iskreno muka kada mi je rekla da ona seli, jer sam znala da brat i ja ne možemo sami podnijeti teret od 300 eura stanarine i 1000 i nešto kuna režija, pa ćemo se morati i mi seliti. A baš mi je ovaj stan prirastao srcu i osjećam se kao doma. Dobro, neke stvari mi neće faliti, kao što je lift koji me svako jutro budi, tu i tamo koji mravac po kuhinji, pećnica koja čudno miriše i nedokazani kotlić u wc-u :) Ustvari, najviše će mi faliti kvart, jer sam tu više od godinu dana, ali dobro, nije ni Trnsko daleko. I tako to, za 10 dana opet pakiraj Ivana prnje. Srećom pa neću morati ribati i čistiti onaj stan ovako dugo kao što sam ovaj, barem nešto :)

A ovaj čovo na slici ispod, hahaha :D Posjedujem toliko drangulija da onaj tko me bude ovaj put selio će se zgražati nad količinom torbi i vrećica.

Diplomski baš i nisam pisala :( Ne znam kuda ode to vrijeme da ja nikada nemam vremena sjesti za knjigu i raditi nekoliko sati na miru. Nije da spavam svaki dan do podne. Radim dva dana u tjednu. Ali uvijek se nešto ispriječi - moram u dućan, moram spremiti stan, doći će dečko, kuhat ću nam večeru, pogledat ćemo film, otići ćemo do grada, moram i na frendice misliti pa s njima na pivu. Pa onda odem malo doma svojima itd, itd. Budem se propucala :D

No dobro, sada nešto veselo. Idemo dečko i ja u Milano početkom 12. mjeseca :D Već smo kupili kartu za bus do Trsta, moramo još za vlak do Milana, i već smo rezervirali hotel. Trebali smo ići u Pariz, ali nema se kuna za to :( Tako da sam sva nabrijana na taj put. I na uređenje novog stana. 

To je to što se tiče novina u mom životu. Kreativnost mi je blokirana u zadnje vrijeme tako da nisam ništa izradila. Sad šijem bratu neke navlake za auto, hoće unikatne, a i računa na popust kod sestre :) Bit će to dugotrajan posao jer spajam male kvadratiće od trapera u jedan veliki komad, i to ručno šijem. Ali polako, svaki dan po koji komadić. 

Ova kasna jesen mi nije baš nešto, moram priznati. Ona rana mi je prekrasna, dani su još sunčani i topli, mogu u šetnju i bicikl voziti.  Sada sam većinu vremena u stanu i stalno mi se spava. Moram smisliti neku aktivnost da se ne pretvorim u medvjeda koji će spavati zimski san do proljeća :)

Jabuka na tri slatka načina

Sezona je jabuka :) 

Kada doma imate oko 100 stabala jabuka, stalno ih glockate, cijedite u sok i, naravno, pečete kolače!

Svi znamo kako se jabuke jedu, i kako se od njih dobiva sok, pa ću to preskočiti :P

Ali ću vam zato natipkati 3 recepta za kolače s jabukama koji se u mojoj obitelji iznova i iznova peku i svi ih vole.

PITA OD JABUKA

40 dag brašna

25 dag margarina

9 dag šećera

3 velike žlice kiselog vrhnja

1 i pol žlica ruma

1/2 kg jabuka

7 dag šećera

cimet

2 vanilin šećera

3 žlice krušnih mrvica

grožđice po želji

Pomiješa se brašno sa šećerom, doda se margarin isjeckan na kockice i sve se dobro rukama "smrvi". Zatim dodamo kiselo vrhnje i rum i zamijesimo glatko tijesto. Ako je premekano, dodamo još mrvicu brašna. Zamotamo u foliju i stavimo u hladnjak na pola sata da odmori.

Jabuke ogulimo (čak i ne moramo ako su domaće i nešpricane). Izvadimo tijesto iz hladnjaka i prepolovimo ga. Prvu polovicu razvaljamo na veličinu protvana (hm, onaj protvan srednje veličine) i položimo je na dno. Malo bocnemo vilicom. Pospemo po dnu krušne mrvice. Naribamo jabuke direktno na tijesto i ravnomjerno rasporedimo. Pospemo šećerom, vanilin šećerom, cimetom i grožđicama. Razvaljamo drugi dio tijesta i prebacimo ga po nadjevu. Opet nabockamo vilicom i pospemo kristal šećerom prije pečenja. Pečemo dok lijepo ne porumeni, na 180 stupnjeva. Ako želite, možete preko jabuka posuti i malo mljevenih oraha ili mljevenog rogača. 

Pita je, naravno, najfinija topla :)

KOLAČ OD JABUKA I ROGAČA

5 jaja

3 šalice šećera

2 šalice ulja

2 šalice brašna

1 šalica mlijeka

12 velikih žlica mljevenog rogača

10 dag groždica

5 naribanih jabuka

1 prašak za pecivo

aha, šalica :) to vam je ona najmanja za kavu, evo slikica kao prilog :)

čokoladna glazura (150 g čokolade + 3 dag maslaca + 2 žlice mlijeka + 2 žlice vode)

Jaja razdvojimo, žutanjke od bjelanjaka. Žutanjke pomješamo sa šećerom i pjenasto izradimo. Dodajemo redom ulje, brašno s praškom za pecivo, mlijeko, rogač, grožđice i ribane jabuke. Na kraju lagano umješamo snijeg od bjelanjaka. Protvan namastimo i pospemo brašnom i ulijemo smjesu. Kolač pečemo na jedno 180 stupnjeva. Gotov je kada ga probodemo čačkalicom, a za nju se ništa ne hvata. Dosta je težak i sočan, pa pazite da vam ne ostane prijesan. 

Dok se peče, otopite čokoladu sa svim ostalim sastojcima i prelijte je na vruć kolač. Meni je najfiniji dok je još topao, ali nije ni poslije loš :)

Ovako izgleda recept u maminoj staroj bilježnici, koju sam ja ispisivala dok sam imala jedno 10 godina :) Kao što vidite, došlo je do promjena u receptu, zahvaljujući rastu obitelji i kolačoljubaca :)

KOLAČ S JABUKAMA I PUDINGOM

Biskvit:

6 jaja

6 žlica šećera

6 žlica brašna

1 prašak za pecivo

Nadjev:

3 pudinga od vanilije

10 žlica šećera

1,5 litra vode

jabuke narezane na kockice

2 šlaga

Za biskvit izradimo žutanjke sa šećerom, dodamo im naizmjence brašno s praškom za pecivo i izrađene bjelanjke. Ispečemo.

Za nadjev jabuke izrežemo na kockice. Ne znam točno reći koliko jabuka jer to radim napamet, ali recimo onoliko koliko treba da ih pokrije ova litra i pol vode, nešto manje. Stavimo ih dakle u vodu, dodamo šećer i kuhamo dok ne omekšaju. Kada je kuhano, procijedimo. Puding razmutimo s malo hladne vode. Jabuke usitnimo mikserom i ponovno sjedinimo sa sokom od kuhanja. Vratimo to na vatru i pustimo da opet prokuha, te skuhamo pudinge u toj smjesi. Kuhamo jedno 5 minuta. Zatim tu vruću smjesu prelijemo preko biskvita i pustimo da se sve dobro ohladi. Kada je hladno izradimo dva šlaga sa šećerom po želji i premažemo preko kolača. Dooooobroooooo ohladimo!

Slikicu za ovaj kolač nemam, jer ne stignem pofotkati :)

I kaj još obožavam s jabukama su jabuke u šlafroku. Obavezna poslastica u jesenske dane kada mi dečko dolazi :) Jabuke izrežemo na kolutove (izvadimo srž), pospemo ih šećerom i cimetom, uvaljamo u tijesto za palačinke (koje mora biti gusto) i ispržimo u dubokom ulju. Pospemo šećerom u prahu i to je to!

Koji je vaš omiljeni kolač s jabukama i volite li ih u kolačima?

Ima svašta

S vremena na vrijeme dođe na red blog o svemu i svačemu aktualnom u životu. Slijedi jedan takav :)

Počela je druga sezona Masterchefa :D Prošlu sam gledala stalnoooo, svaku epizodu! I bilo mi je super drago da je Šime pobijedio, inače moj kolega s faksa i dečko od frendice. Ove godine nemam favorita, tek je počelo, ali sigurno će mi netko biti simpatičan i kreativan i dobar kuhar. Pitali su me tata i dečko što se nisam ja prijavila. Iskreno, bilo bi mi to fora, ali sam prevelika tremašica da bih uspjela u svom tom stresu kojemu su tamo izloženi. Bitno da sam svojim bližnjima Masterchef :)

U ponedjeljak se selim u drugi stan. Moramo van iz ovog lijepog (šmrc) jer se gazdaričina kćer želi useliti. Nakon ponovnih stresova oko zvanja oglasa, dogovora s vlasnicima i razgledavanja po cijelom Zagrebu, uspjeli smo naći stan u zgradi do naše, hehe. Lijep mi je, samo me ubija to čišćenje i razmiještanje. Koliko god stan bio očuvan i ok, moram ja sve preribati i prečistiti inače se ne mogu opustiti. Da mi samo vidite nokte :/ Živjet ću s jednom od cimerica s kojom sad živim ( Girlygirliness ide živjeti sa sestrom :( ) i bratom. Mislim da će nam biti ok :) Kad se uselim i sve uredim dobit ćete virtualnu šetnju stanom :)

Prije tjedan dana sam igrala nagradnu igru na Woohoo. hr i osvojila pregačicu od BooPie <3 :) Preslatka je! Sad mogu biti fensi dok kuham :) 

Ebay je takooooo spooooooor. Stigla mi je tek jedna ogrlica i slušalice za ipod. A ostalo nikako da dođe. Prošlo je već 40 dana otkad sam naručila i ništa :( Kad sve dođe (ako dođe) bude post o tome :)

U brizi sam zbog diplomskog. Priča se da nam neće dati diplomirati, nama bolonjcima koji smo prije 2 godine dali zadnji ispit :( A "starim" studentima su produljili još jednu godinu. Ne kužim, kome mi smetamo na faksu, kad i nismo tamo, diplomske pišemo doma i po knjižnicama. Nadam se da će se to pozitivno riješiti, makar i uz plaćanje. Di mi je pamet bila!

Dečko je kupio auto od frenda :) Već vidim neke kratke izletiće po Hrvatskoj, a možda se odvažimo i negdje van. Spominjao je da bismo prije Božića mogli negdje, kao što smo lani bili u Budimpešti. Joj da bar, obožavam s njim putovati :)

Za 20 dana nam je druga godišnjica veze <3 Ne mogu vjerovati da vrijeme tako brzo prolazi i da smo toliko zajedno. Znam da je fraza, ali osjećam se kao da ga znam puno duže. Sazreli smo u vezi i znamo sve jedno o drugome, opušteni smo jedno s drugim i ništa nam nije nepoznanica, nema ustručavanja. A ljubav je na razini visokoj :)

Neki dan sam bila na kavi s tri frendice iz srednje i bilo je baš zabavno. Prošlo više od 7 godina od kraja srednje i drago mi je da se još uvijek čujemo i vidimo iako su one u Karlovcu. Promijenile smo se sve četiri, prvo po fizičkom izgledu, a onda i po ponašanju i nazorima. T je sada plavuša skoro kratke kose, zaljubljenica u kuhanje i slastičarenje, S je od alternativke postala šminkerica, a A razmišlja o životu s dečkom u Rijeci. Eh to vrijeme :)

Sad kad sam vas apdejtala događajima iz svog života, idem pod tuš i gledat Masterchef :) Nadam se da će što manje pokazivati onu jednu natjecateljicu koja se stalnooooo krevelji na sve živo, pa mi je malo iritantna :P

I da, što mislite o ovim cipelama? Razmišljam da ih kupim, sviđaju mi se, ali nisam sigurna jesu li za mene :/

Autumn happiness

Stigla mi je jesen :) Kažu, jučer popodne. Napokon je završilo dugo, vruće ljeto...i vrijeme je za odu jeseni.

Sretna sam zbog njenog dolaska. Kao dijete kojem jednom godišnje dođe neki daleki rođak i donese obilje poklona i slatkiša. Meni jesen daruje puno sitnica koje me usrećuju.

Sunčano, a ne vruće. Vjetrovito, a ne hladno. Ono kada poželiš cijeli dan provesti u prirodi, a navečer se zavući u topli krevet i pidžamu dok kroz poluotvoren prozor pirka hladni povjetarac. U prošlu subotu mi je dečku bio rođendan, otišli mi jesmo na cugu u grad, ali smo potajno oboje jedva čekali da dođemo u moj stan i zavučemo se pod toplu deku. Oblio me toliki nalet ugode i sreće da sam zaspala kao malo dijete, u zagrljaju. Ujutro su nas probudile kapi kiše lupajući po prozoru i znali smo da je to nedjelja za izležavanje :)

Volim miris radijatora kada se upale po prvi put. Obožavam kada dođem iz Zagreba, uđem u kuću i osjetim taj miris. Tako mi je domaći i topao i nagovještava zimu. Obožavam i miris svijeća na groblju. Prošle i pretprošle godine s dečkom sam šetala dan poslije Svih svetih po Mirogoju, u predvečerje. Nije bilo ljudi, nije bilo zvukova. Samo mirisi svijeća i lagana toplina koju stvaraju svojom mnogobrojnošću. Taj dan mi je najromantičniji u godini, Valentinovo mu nije ni do koljena :)

Miris pečenih kukuruza i kestena koji prati svaku večernju šetnju gradom.

Topla ruka i zagrljaj onog kojeg volim.

Okus čaja nakon dugo vremena. Okus pite od domaćih jabuka. 

Pogled na nebo bogate plave boje i rasjepkane oblačke dok se vozim bajkom nasipom uz Savu. Kiša je saprala svo sivilo s neba i učinila ga nebom opet. Pogled kroz prozor dok pada kiša i misao da mi nitko na ovom svijetu ništa ne može dok sam na toplom i suhom u svom domu.

Osjećaj kada uđem u stan mokra do kože, otuširam se pod toplom vodom, obučem u nešto toplo i zakukuljim negdje gdje mi je ugodno.

Osjećaj da volim cijeli svijet puno više. I da sam zbog toga spremna na neke nove početke. Jesen je oduvijek za mene bila neki novi početak, iako je zapravo kraj jednog prirodnog ciklusa. Čini se da za mene svaku jesen počinje nova školska godina, ma koliko godina imala :)

See you soon

Drage moje blogerice, došlo je krajnje vrijeme da mi laptop posluži za samo jednu svrhu - diplomski.

Dosta je bilo odugovlačenja, kukanja i jadanja, izbjegavanja i govorenja "od sutra ću".

S tim u skladu, mičem se s bloga na neodređeno vrijeme, neću pisati, možda ću nešto pročitati vaše :)

Nadam se da se opet vidimo uskoro :*

Ono kad si ljubazan, a prave te budalom

Jeste ili ikada radili u turizmu? Ili radite u turizmu? Ili radite takav posao da se morate konstantno smješkati i biti ljubazni iako najradije ne biste?

Oko Plitvica turizam cvjeta u ova dva ljetna mjeseca. Svaka druga kuća u krugu 15 kilometara oko nacionalnog parka iznajmljuje neku vrstu smještaja, pa tako i moja. Pomažem svako ljeto svojima oko brige za turiste, mislim da se radi o zadnjih 7-8 godina.

I nije mi to teško, iako realno gledajući je. Treba svaki dan goste ispratiti, pospremiti za njima, dočekati nove, pokazati im sve i biti im na raspolaganju 0-24. Super je kada upoznaš nove ljude i kada od njih saznaš nešto o njihovoj zemlji i običajima, a ponekad uhvatiš i neku novu riječ.

Ali nije super kada ti se pojavi dvoje pametnjakovića iz Francuske. Nepismenih. Ok, došli oni, imaju slatkog bebača kojem raste zubić, pa ima temperaturu i ja se odmah stavljam u službu dadilje/medicinske sestre/kuharice. Podgrijavam malcu kašicu, pitam treba li još što i tako dalje. Sve super. Sutra ujutro nosim im doručak i pitam je li sve ok, kak je mali, bla bla. I onda oni krenu s pričom da oni nisu dobili ono što su rezervirali. Da razjasnim, moji iznajmljuju sobe (znači samo sobe s kupaonicama koje se nalaze u našoj kući) i dvije drvene kućice koje se nalaze na osami u prirodi. Oni su zamislili kak su rezervirali kućicu. Gledam rezervaciju, piše soba. Ne, oni su htjeli kućicu. Pa briga me što ste htjeli, nemrem ja istjerat ljude koji su mi već gore. Ok. Sljedeća tema - cijena. Skupo im je to IAKO su iz Francuske. Došli oni bogatuni nama ostavit pare na Balkan, hvala im do neba. I sad ja njima i dalje objašnjavam ( sa smješkom) da je u cijenu uključen doručak, i pristojbe i naknada koju plaćamo stranici na netu preko koje su rezervirali i da nam na kraju ostane sića. Ne, i dalje je to puno. Oni su bili tu i tu i tu za manje para i to u BOLJEM smještaju. Pa di ti je pristojnost da svom domaćinu kažeš da njegovo ne valja. Da nema klime i tv-a. A na netu di su rezervirali jasno piše što ima, a što nema. Nema klime ni tv-a. Cijena je ta i ta. I slike su vrloooo jasne. I htjedoh ih pitati znaju li oni čitati ili su se kao mala djeca polakomila za lijepim slikama. I onda su se drznuli pitati da operem bočicu klincu. Oprala sam jer je mali presladak i stalno mi je mahao :)

Jutros na odlasku nova komplikacija. Kada sam im rekla koliko trebaju platiti, frajer je napravio fejk zbunjujuću facu i rekao da je on mislio da je to plaćeno već preko neta. Tu mi je došlo da ga pitam jel on mene smatra budalom kad mi stalno pokušava dokazati nešto u što ni sam ne vjeruje. Mislio je da ak mi nema mame i tate doma da me može motat. Malo sutra. I onda kad su se drznuli ipak platiti pitaju jel može popust. Naravno da ne može. Pita žena - jeste li pitali mamu jel može popust? Rekoh da jesam i da ne može. A nisam. Ne želim mamu koja radi ko konj smetati na kratkom godišnjem na moru i zamarati s idiotima. 

Platili i otišli. Poslije vremena određenog za odlazak, naravno.

E tako, frustracija izbačena :) Srećom pa je sezona pri kraju i sutra odoh u Zagreb :)

Aha, evo i reklama :P 

https://www.facebook.com/pages/Eko-Klanac/214491525248581

Kud sa sobom preko dana?

A sob je velik.

Kad si nekoliko dana za redom u malom mjestu, kod svojih roditelja, daleko od dečka, prijatelja i društvenih događanja, treba biti maštovit i naći si zabavu.

Tako sam ovih dana:

ispekla mramorni kolač (današnji ručak), a neki dan i čudo od čokolade

sunčala se na terasi i čitala

šetala do bake i na povratku jela kupine što rastu uz put i vratila se instantno u djetinjstvo

čupkala šljivu po šljivu natežući se preko ograde balkona i jela, jela, jela

otkrila ebay ( baš ti hvala girlygirliness :P) i kupila 3 ogrlice, sve skupa 18 i pol kuna

pospremila cijeluuuuuu kuću uzduž i poprijeko

ponovno uvela popodnevni ritual pijenja kave koju sam izbacila iz života

kartala remi sa sekom

masovno se dopisivala preko fejsa s cimericama koje nisam vidjela mjesec dana

OPET preuredila sobu

mozgala o novom životnom početku (takav se osjećaj u meni uvijek probudi dolaskom jeseni)

ni takla diplomski

bila sretna što ipak nisam u vrućem Zagrebu :)

...jer ti ćeš na Hvar, a ja ću... isto na Hvar :)

Ne, meni jadranska sol nije donijela bol kao Ivanki u ovoj pjesmi, već puno opuštanja, odmora i ljubavi :)

Iako smo dečko i ja u 6. mjesecu zaključili da nam je Gorski kotar bio ovogodišnji odmor i da na more nećemo ići, ipak smo se predomislili jer je on imao relativno dug godišnji i imali smo besplatan smještaj u Jelsi na Hvaru. Pa zašto ne? :) Znate ono moje kukanje oko toga kako ne volim ljeto? Promijeni mi se mišljenje kada dođem na more jer tamo nema strke, užarenog asfalta, gužvovitog glavnog grada i živčanih ljudi. Ima ugodnog hlada, svježeg mora, šetnji, sladoleda, čitanja...

Krenuli smo u nedjelju prošlu u rano jutro, busom do Splita. Zaključila sam da nisam više tako mlada i da me od višesatne vožnje busom bole leđa :/ No, nekako sam i to preživjela. U Splitu smo malo prošetali po staroj jezgri u kojoj se nismo previše zadržavali jer smo je i dečko i ja vidjeli nekoliko puta, a kao povjesničaru mi je dosta takvih stvari :) Uz to je bilo sve krcato turistima i prevruće. Da Dioklecijan vidi što se danas zbiva u njegovoj divnoj palači na moru, okrenuo bi se u grobu.

Napokon smo se u 4 popodne ukrcali na prekrcani katamaran i uslijedila su skoro 2 sata vožnjice pod najjačom klimom. Super mi je to bilo s obzirom na moju nedavnu upalu grla te sam se strepeći vozila u dugim rukavima dok je vani bilo negdje 38 stupnjeva. No, svi su strahovi nestali čim smo nogom stupili na hvarsko tlo :) Jelsa je jako pitomo mjesto iako poprilično veliko. Živo je, ali nije krcato ljudima. 

Smjestili smo se u apartman koji se nalazi unutar kampa na samom rubu gradića tako da smo imali svoj mir :)  

Kako da opišem sljedeća tri dana? Zapravo su bila vrlo slična. Nismo imali velikih avantura kao u Gorskom kotaru niti smo se trudili da nam bude uzbudljivo. Jednostavno smo uživali u moru, hladu, hrani i jedno u drugome. 

Čim sam se dočepala plaže zaključila sam da ipak volim more :) Nisam mogla dočekati da prođe sat vremena od doručka (jer sam poslušna djevojka koja sluša mamu još uvijek oko takvih stvari :D) i bućnula se u super čistom moru! Pogled je pucao na Biokovo. U vodi nije bilo skoro nikoga. Nije bilo vrištave djece koja te prskaju po faci i koja dreče zbog malo vode u očima. Nije bilo penzića na luftićima. Nije bilo sladunjavih parova. Osim nas dvoje :P Koji smo se s maskama za ronjenje (ronjenje uvjetno rečeno :P) zezali i smijali. Dečko me pokušao naučiti roniti, ali moja guza jednostavno nije htjela ispod vode :D Prozvana sam bačvicom, hehe. Zato mi je dečko izronio dvije školjkice, ali sam ih vratila u more jer su u njima bila mala bića. 

Na plaži je bilo još ljepše :) Čitali smo (žena iz Gradske knjižnice mi je preporučila Zovem se Crvena od Pamuka), riješavali zajedno križaljke, češkali se, jeli lubenicu i grožđe (lubenicu sam rezala na ručniku i uspjela dozvati pčele :D), spavali, drijemali. Oko nas sva tri dana nije bilo skoro nikoga, nitko nam nije skakao za vratom. Hlada je bilo u izobilju, a kada sam se htjela malo posunčati samo sam skočila na obližnji kamen s knjigom i šeširom. Nažalost, moje bijele noge nisu uspjele pocrniti u ta tri dana, usprkos tome što je Hvar najsunčaniji hrvatski otok. Ne čudim se, bijele su ko sir, za razliku od ostatka tijela po kojem vam se može činiti da sam ispala iz neke ciganske karavane. 

U večernjim satima smo fino papali, obžderavali se palačinkama i sladoledima, šetali i držali se za ruke. Dečko mi je kupio od neke dječice školjku, pošto sam vratila one koje mi je izronio. Duž cijele luke navečer sjede dječica od kojih 5-10 godina i prodaju školjkice i kamenje koje su sami izronili i to za cijene od 3-10 kuna. Za razliku od onih kineskih suvenira, ovo mi je bilo jako simpatično. 

Zadnji smo dan proveli opet u Splitu, na Bačvicama. Srknuli kavicu ujutro u pola 8 (jer katamaran iz Jelse kreće u 6 ujutro i to je valjda jedina veza direktna s kopnom) i do busa za Zagreb sjedili na plaži i gledali stare morske vukove kako igraju picigin.

Doma sam si donijela razglednicu koja je našla mjesto na zidu s ostalim razglednicama, magnetić za frižider u stanu di trpamo sve magnetiće koje nas 3 donesemo s putovanja ili naši prijatelji, hrpu oblutaka s plaže i školjku da mi priča iznova priču kako mi je bilo lijepo kad je stavim da mi šumi u uho...

Evo slikice :) Nema ih puno, ali za uspomenu dovoljno

Grgur has his style, P has his - purger style :P

Djeva u bijelom iznad stiha Tina Ujevića. Osjećala sam se ko da sam pala s Marsa u ovim dugim hlačama, al kaj mogu kad je ujutro bilo hladno :)

Jelsa ujutro i navečer

Papa se megasendvič češkim stilom, uspješno pojeden, hrani za cijeli dan :)

Skupila sam ih sve i ponesla doma!

Moj novi šešir, kupljen u Splitu nakon cjenkanja s prodavačem. Pala bi mu još cijena da ja nisam zeznula i rekla: "ma može za 80 kn!" P me htio zadavit :D

Naše mjesto na plaži sva tri dana. Hoću natrag!

Trenutak dosade i trenutak inspiracije. Zar nisu slatki :) Glave sam ponesla doma, a ovaj sa srčekom oblutak sam dala dečku

Ronim duboko i na dah. Moš mislit :)

Feštica u Jelsi za Veliku Gospu, bendić rastura rokenrol hitove, stranci čagaju. Šteta što smo morali rano spavati ići zbog katamarana u 6 :/

Ovako izlazi sunce iznad otoka Brača...

A ovako izgleda moja uspavana ljepotica :*

Kavica na Bačvicama za kraj :)

Nagradice, nagradice :)

Dvije nagradice u dva dana :))

Prva mi je stigla s bloga Art on my way, a druga s bloga Story of my life. 

Aria se na blogu Art on my way bavi svakakvim zanimljivim temama, od putovanja, izleta, mode, hrane i pića, vjenčanja, književnosti, umjetnosti, ručnog rada i tako dalje i tako dalje, ima svega!

Wild Child, kako joj i samo ime bloga kaže, priča svoju životnu priču u kojoj sam se pronašla 1001 put, pa mi je uvijek zanimljivo čitati sljedeće izdanje bloga...

Preporučam da škicnete oba bloga, nećete promašiti :)

Zahvaljujem puno dragim curama i sublogericama kaj su me se sjetile i poslale mi ovu slatku nagradicu :)

E sad, trebalo bi nominirati 5 blogova s manje od 200 sljedbenika kojima ću proslijediti ovu nagradu. Uh, ne volim to, ne volim izdvajanje. Ali ovak ću, budem imala službenu listu od 5 blogova, a neslužbeno svima vama dodjeljujem titulu slatkoće :D

Dakle...

1. Sarina tvornica

2. Electric Anleah

3. Girly girliness

4. Little Miss Confused

5. Lilla Indigo

Evogac, ja sam svoje obavila, a vi koje ste dobile nagradicu trebate učiniti sljedeće:

1. Postavite nagradu na svoj blog 

2. Linkajte u postu onoga tko vas je nominirao, kako biste mu zahvalili 

3. Nominirajte 5 blogova koji imaju manje od 200 sljedbenika i dajte im to do znanja. 

Uskoro se javljam s dojmovima s mora, kad sredim fotke :)

Youth without youth

Zadnja dva dana sam ležala u krevetu s povišenom temperaturom, glavoboljom i grloboljom. Veli doktor upala grla, pa sam sad na Sumamedu. Danas je bolje, iako me još grlo boli. Bitno da me ne trese ona odvratna groznica. Zanimljivo kako čovjeku može biti ekstremno hladno dok je vani 35 stupnjeva, ako ne i više. 

I što da čovjek radi dok leži u krevetu nego da gleda filmove. Prvo sam pogledala prva dva nastavka Batmana s Christianom Baleom (mljac :D) jer u subotu idem s dečkom gledati treći dio, pa da budem spremna. A sinoć sam pogledala valjda najneobičniji film ikada, za koji nisam sigurna da sam ga posve shvatila, ali me se ipak dojmio.

Youth without youth. 

Film je snimljen po noveli Mirceae Eliade, rumunjske filozofkinje, koja se tijekom svog života zanimala za indijsku kulturu i jezik. Godine 1956. postaje predavač Povijesti religije na Sveučilištu u Chicagu. Nagrađena je za svoje remek-djelo Povijest religijskih ideja. Po njezinim djelima snimljena su još dva filma - The Bengali Night s Hughom Grantom i Domnisoara Christina. Snima se još jedan, Miss Christina.

Redatelj filma je Francis Ford Coppola.

Warning! Contains spoilers :)

Dakle,  radnja je ovakva. Dominik Matei je rumunjski profesor, njegova strast su orijentalni jezici i filozofija, a njegova najveća želja napisati djelo u kojem će otkriti porijeklo jezika. Još kao mladić je bio vrlo strastven oko svog životnog djela. I bio zaljubljen u lijepu Lauru koja ga je shvaćala i koja je bila zainteresirana za njegov rad. Međutim, kao i svaka druga žena, nije htjela biti na drugom mjestu i napustila je Dominika. Udala se za drugoga i umrla na porodu za godinu dana. To je Dominika veoma potreslo i pratilo ga je kroz cijeli njegov život. Život bez ljubavi i život bez uspjeha. Odlučuje se ubiti u sedamdesetoj godini života. Na Uskrs 1938. godine dolazi u Bukurešt s tom namjerom. Međutim, tek što je izašao iz vlaka, pogađa ga munja. I onda se počinju događati čudne stvari. Nakon dva tjedna Dominik se potpuno pomladio. Od starca je postao 30-godišnjak. Njegove sposobnosti postaju nevjerojatne. Čita knjige na način da im samo pogleda korice, uči nove jezike, svo znanje svijeta je njegovo i to ga čini sretnim. Žele ga se dokopati nacisti za svoje projekte, ali zahvaljujući svojim sposobnostima uspješno ih zaobilazi. Dominik često diskutira sam sa sobom. Njegova ličnost se projicira u njegovog "klona", koji je preslika svega onoga čemu Dominik teži cijelog svog života. 

Nekoliko godina nakon završetka Drugug svjetskog rata Dominik u planinama susreće mladu djevojku. Veroniku. Ista Laura. I zaljubljuje se taj tren. Poslije saznaje da se ona izgubila u planini za vrijeme nevremena i odlazi je potražiti. Nalazi je u pećini kako priča na sanskritu i kako se predstavlja kao Rupini. Kasnije saznaju kako je kod Veronike došlo do transmisije duša i kako je Veronikino tijelo poslužilo kao dom duše indijske djevojčice Rupini. Uskoro Rupini napušta Veroniku. Veronika se zaljubljuje u Dominika. Zajedno odlaze na Maltu, uživati u miru i sreći. Međutim, to ne traje dugo. Svaku noć Veronika počinje govoriti drugim starim jezikom, idući sve više i više u prošlost. Dominika to oduševljava, napokon će moći završiti svoje životno djelo o porijeklu jezika. Ona mu želi pomoći iako je to iscrpljuje. Nakon dva tjedna Veronika se budi vidno ostarjela i pada u depresiju. Dominik to više ne može podnijeti. Odustaje od svog životnog cilja i pušta Veroniku jer zna da je on kriv za njenu preranu starost. Ona odlazi, a on se vraća u rodnu Rumunjsku. Opet sam i žalostan. Nakon posljednjeg razgovora sa svojim alter egom koji ga je isprovocirao na način da mu je rekao da nikada ništa od njega neće biti i da sada nikada neće završiti svoje djelo, Dominik ga se odlučuje riješiti shvativši da ono što je u životu najviše zapravo želio - ljubav. Vraćaju mu se njegove stare godine i umire sam u Bukureštanskom snijegu. Veronika se pomladila, udala i bila sretna.

To je "kratki" sadržaj. Moje shvaćanje filma je puno teže za napisati.
Pročitala sam po recenzijama da ovaj film nije za svakoga. Istina, nije. Kada sam ga počela gledati, nisam ništa razumjela. Skoro sam odustala. Kako je radnja išla sve dalje i dalje počela sam se "prebacivati" u drugu sferu razmišljanja, početi prihvaćati sve to misteriozno u filmu kao metaforu i stvari su počele dolaziti na svoje mjesto.
Youth without youth. Mislim da sam shvatila bit naslova. Možda sam se čak i poistovjetila s njime, ne u klasičnom smislu da se meni događaju iste stvari, nego da shvaćam kakve bi tragove na meni ostavila mladost bez mladosti. Jedno su godine, drugo je kako ih proživiš. Dominik je imao sve dok je bio mlad, prvi put. Imao je svoju znanost, svoju strast, svoju Lauru, svoje prijatelje i bio je cijenjen od strane akademske zajednice. Međutim, odsutao je od onoga što mladost pruža, odustao je od užitaka. Nije pružao Lauri dovoljno života jer je bio okrenut svojoj nauci. Njegova glad za uspjehom i znanjem ga je koštala ljubavi i sreće. Čitav ostatak života je ostao sam misleći na Lauru.
Onda je dobio drugu priliku i potpuno se pomladio, ne samo u fizičkom smislu. Ljubovao je s djevojkama, uživao u životu. Istina, učio je i dalje, ali zahvaljujući njegovim moćima to je sada išlo lako i brzo. Sve dok se nije pojavila Veronika i dok nije otkrio da pomoću nje može ostvariti svoj san. Ponovno je njegova želja da se ostvari u životu postala jača od njegove ljubavi. Ili možda nije ovaj put? Kada je shvatio da će je njegov san uništiti, on je pušta. To je ona nesebična snaga ljubavi. U trenutku rastanka govori joj da je njegovo prokletstvo da izgubi sve što voli.
Ono što nikako nisam uspjela dešifrirati je značenje i simbolika ruže u filmu. Zato postoji Google :) Ovdje možete pročitati više o simbolima u filmu.

Ovaj film definitivno ima neke dublje filozofske implikacije, ali moj ih mozak ne shvaća, jednostavno jer nije učen tako razmišljati. Moj je zaključak da čovjek ne može biti proživljen u potpunosti ako nema ljubavi i ako ne živi punim plućima s onim kojeg voli. Ambicija je lijepa stvar, ali ne hrani dušu do kraja.

Što biste vi napravili od svog života da dobijete drugu priliku kao Dominik?