nedjelja, 26. kolovoza 2012.

Ono kad si ljubazan, a prave te budalom

Jeste ili ikada radili u turizmu? Ili radite u turizmu? Ili radite takav posao da se morate konstantno smješkati i biti ljubazni iako najradije ne biste?

Oko Plitvica turizam cvjeta u ova dva ljetna mjeseca. Svaka druga kuća u krugu 15 kilometara oko nacionalnog parka iznajmljuje neku vrstu smještaja, pa tako i moja. Pomažem svako ljeto svojima oko brige za turiste, mislim da se radi o zadnjih 7-8 godina.

I nije mi to teško, iako realno gledajući je. Treba svaki dan goste ispratiti, pospremiti za njima, dočekati nove, pokazati im sve i biti im na raspolaganju 0-24. Super je kada upoznaš nove ljude i kada od njih saznaš nešto o njihovoj zemlji i običajima, a ponekad uhvatiš i neku novu riječ.



Ali nije super kada ti se pojavi dvoje pametnjakovića iz Francuske. Nepismenih. Ok, došli oni, imaju slatkog bebača kojem raste zubić, pa ima temperaturu i ja se odmah stavljam u službu dadilje/medicinske sestre/kuharice. Podgrijavam malcu kašicu, pitam treba li još što i tako dalje. Sve super. Sutra ujutro nosim im doručak i pitam je li sve ok, kak je mali, bla bla. I onda oni krenu s pričom da oni nisu dobili ono što su rezervirali. Da razjasnim, moji iznajmljuju sobe (znači samo sobe s kupaonicama koje se nalaze u našoj kući) i dvije drvene kućice koje se nalaze na osami u prirodi. Oni su zamislili kak su rezervirali kućicu. Gledam rezervaciju, piše soba. Ne, oni su htjeli kućicu. Pa briga me što ste htjeli, nemrem ja istjerat ljude koji su mi već gore. Ok. Sljedeća tema - cijena. Skupo im je to IAKO su iz Francuske. Došli oni bogatuni nama ostavit pare na Balkan, hvala im do neba. I sad ja njima i dalje objašnjavam ( sa smješkom) da je u cijenu uključen doručak, i pristojbe i naknada koju plaćamo stranici na netu preko koje su rezervirali i da nam na kraju ostane sića. Ne, i dalje je to puno. Oni su bili tu i tu i tu za manje para i to u BOLJEM smještaju. Pa di ti je pristojnost da svom domaćinu kažeš da njegovo ne valja. Da nema klime i tv-a. A na netu di su rezervirali jasno piše što ima, a što nema. Nema klime ni tv-a. Cijena je ta i ta. I slike su vrloooo jasne. I htjedoh ih pitati znaju li oni čitati ili su se kao mala djeca polakomila za lijepim slikama. I onda su se drznuli pitati da operem bočicu klincu. Oprala sam jer je mali presladak i stalno mi je mahao :)
Jutros na odlasku nova komplikacija. Kada sam im rekla koliko trebaju platiti, frajer je napravio fejk zbunjujuću facu i rekao da je on mislio da je to plaćeno već preko neta. Tu mi je došlo da ga pitam jel on mene smatra budalom kad mi stalno pokušava dokazati nešto u što ni sam ne vjeruje. Mislio je da ak mi nema mame i tate doma da me može motat. Malo sutra. I onda kad su se drznuli ipak platiti pitaju jel može popust. Naravno da ne može. Pita žena - jeste li pitali mamu jel može popust? Rekoh da jesam i da ne može. A nisam. Ne želim mamu koja radi ko konj smetati na kratkom godišnjem na moru i zamarati s idiotima. 
Platili i otišli. Poslije vremena određenog za odlazak, naravno.

E tako, frustracija izbačena :) Srećom pa je sezona pri kraju i sutra odoh u Zagreb :)
Aha, evo i reklama :P 

četvrtak, 23. kolovoza 2012.

Kud sa sobom preko dana?

A sob je velik.



Kad si nekoliko dana za redom u malom mjestu, kod svojih roditelja, daleko od dečka, prijatelja i društvenih događanja, treba biti maštovit i naći si zabavu.

Tako sam ovih dana:
ispekla mramorni kolač (današnji ručak), a neki dan i čudo od čokolade
sunčala se na terasi i čitala
šetala do bake i na povratku jela kupine što rastu uz put i vratila se instantno u djetinjstvo
čupkala šljivu po šljivu natežući se preko ograde balkona i jela, jela, jela
otkrila ebay ( baš ti hvala girlygirliness :P) i kupila 3 ogrlice, sve skupa 18 i pol kuna
pospremila cijeluuuuuu kuću uzduž i poprijeko
ponovno uvela popodnevni ritual pijenja kave koju sam izbacila iz života
kartala remi sa sekom
masovno se dopisivala preko fejsa s cimericama koje nisam vidjela mjesec dana
OPET preuredila sobu
mozgala o novom životnom početku (takav se osjećaj u meni uvijek probudi dolaskom jeseni)
ni takla diplomski
bila sretna što ipak nisam u vrućem Zagrebu :)




nedjelja, 19. kolovoza 2012.

...jer ti ćeš na Hvar, a ja ću... isto na Hvar :)


Ne, meni jadranska sol nije donijela bol kao Ivanki u ovoj pjesmi, već puno opuštanja, odmora i ljubavi :)

Iako smo dečko i ja u 6. mjesecu zaključili da nam je Gorski kotar bio ovogodišnji odmor i da na more nećemo ići, ipak smo se predomislili jer je on imao relativno dug godišnji i imali smo besplatan smještaj u Jelsi na Hvaru. Pa zašto ne? :) Znate ono moje kukanje oko toga kako ne volim ljeto? Promijeni mi se mišljenje kada dođem na more jer tamo nema strke, užarenog asfalta, gužvovitog glavnog grada i živčanih ljudi. Ima ugodnog hlada, svježeg mora, šetnji, sladoleda, čitanja...

Krenuli smo u nedjelju prošlu u rano jutro, busom do Splita. Zaključila sam da nisam više tako mlada i da me od višesatne vožnje busom bole leđa :/ No, nekako sam i to preživjela. U Splitu smo malo prošetali po staroj jezgri u kojoj se nismo previše zadržavali jer smo je i dečko i ja vidjeli nekoliko puta, a kao povjesničaru mi je dosta takvih stvari :) Uz to je bilo sve krcato turistima i prevruće. Da Dioklecijan vidi što se danas zbiva u njegovoj divnoj palači na moru, okrenuo bi se u grobu.

Napokon smo se u 4 popodne ukrcali na prekrcani katamaran i uslijedila su skoro 2 sata vožnjice pod najjačom klimom. Super mi je to bilo s obzirom na moju nedavnu upalu grla te sam se strepeći vozila u dugim rukavima dok je vani bilo negdje 38 stupnjeva. No, svi su strahovi nestali čim smo nogom stupili na hvarsko tlo :) Jelsa je jako pitomo mjesto iako poprilično veliko. Živo je, ali nije krcato ljudima. 

Smjestili smo se u apartman koji se nalazi unutar kampa na samom rubu gradića tako da smo imali svoj mir :)  

Kako da opišem sljedeća tri dana? Zapravo su bila vrlo slična. Nismo imali velikih avantura kao u Gorskom kotaru niti smo se trudili da nam bude uzbudljivo. Jednostavno smo uživali u moru, hladu, hrani i jedno u drugome. 

Čim sam se dočepala plaže zaključila sam da ipak volim more :) Nisam mogla dočekati da prođe sat vremena od doručka (jer sam poslušna djevojka koja sluša mamu još uvijek oko takvih stvari :D) i bućnula se u super čistom moru! Pogled je pucao na Biokovo. U vodi nije bilo skoro nikoga. Nije bilo vrištave djece koja te prskaju po faci i koja dreče zbog malo vode u očima. Nije bilo penzića na luftićima. Nije bilo sladunjavih parova. Osim nas dvoje :P Koji smo se s maskama za ronjenje (ronjenje uvjetno rečeno :P) zezali i smijali. Dečko me pokušao naučiti roniti, ali moja guza jednostavno nije htjela ispod vode :D Prozvana sam bačvicom, hehe. Zato mi je dečko izronio dvije školjkice, ali sam ih vratila u more jer su u njima bila mala bića. 

Na plaži je bilo još ljepše :) Čitali smo (žena iz Gradske knjižnice mi je preporučila Zovem se Crvena od Pamuka), riješavali zajedno križaljke, češkali se, jeli lubenicu i grožđe (lubenicu sam rezala na ručniku i uspjela dozvati pčele :D), spavali, drijemali. Oko nas sva tri dana nije bilo skoro nikoga, nitko nam nije skakao za vratom. Hlada je bilo u izobilju, a kada sam se htjela malo posunčati samo sam skočila na obližnji kamen s knjigom i šeširom. Nažalost, moje bijele noge nisu uspjele pocrniti u ta tri dana, usprkos tome što je Hvar najsunčaniji hrvatski otok. Ne čudim se, bijele su ko sir, za razliku od ostatka tijela po kojem vam se može činiti da sam ispala iz neke ciganske karavane. 

U večernjim satima smo fino papali, obžderavali se palačinkama i sladoledima, šetali i držali se za ruke. Dečko mi je kupio od neke dječice školjku, pošto sam vratila one koje mi je izronio. Duž cijele luke navečer sjede dječica od kojih 5-10 godina i prodaju školjkice i kamenje koje su sami izronili i to za cijene od 3-10 kuna. Za razliku od onih kineskih suvenira, ovo mi je bilo jako simpatično. 

Zadnji smo dan proveli opet u Splitu, na Bačvicama. Srknuli kavicu ujutro u pola 8 (jer katamaran iz Jelse kreće u 6 ujutro i to je valjda jedina veza direktna s kopnom) i do busa za Zagreb sjedili na plaži i gledali stare morske vukove kako igraju picigin.

Doma sam si donijela razglednicu koja je našla mjesto na zidu s ostalim razglednicama, magnetić za frižider u stanu di trpamo sve magnetiće koje nas 3 donesemo s putovanja ili naši prijatelji, hrpu oblutaka s plaže i školjku da mi priča iznova priču kako mi je bilo lijepo kad je stavim da mi šumi u uho...

Evo slikice :) Nema ih puno, ali za uspomenu dovoljno


Grgur has his style, P has his - purger style :P


Djeva u bijelom iznad stiha Tina Ujevića. Osjećala sam se ko da sam pala s Marsa u ovim dugim hlačama, al kaj mogu kad je ujutro bilo hladno :)


Jelsa ujutro i navečer



Papa se megasendvič češkim stilom, uspješno pojeden, hrani za cijeli dan :)


Skupila sam ih sve i ponesla doma!


Moj novi šešir, kupljen u Splitu nakon cjenkanja s prodavačem. Pala bi mu još cijena da ja nisam zeznula i rekla: "ma može za 80 kn!" P me htio zadavit :D


Naše mjesto na plaži sva tri dana. Hoću natrag!


Trenutak dosade i trenutak inspiracije. Zar nisu slatki :) Glave sam ponesla doma, a ovaj sa srčekom oblutak sam dala dečku


Ronim duboko i na dah. Moš mislit :)


Feštica u Jelsi za Veliku Gospu, bendić rastura rokenrol hitove, stranci čagaju. Šteta što smo morali rano spavati ići zbog katamarana u 6 :/


Ovako izlazi sunce iznad otoka Brača...


A ovako izgleda moja uspavana ljepotica :*


Kavica na Bačvicama za kraj :)

Nagradice, nagradice :)

Dvije nagradice u dva dana :))


Prva mi je stigla s bloga Art on my way, a druga s bloga Story of my life
Aria se na blogu Art on my way bavi svakakvim zanimljivim temama, od putovanja, izleta, mode, hrane i pića, vjenčanja, književnosti, umjetnosti, ručnog rada i tako dalje i tako dalje, ima svega!
Wild Child, kako joj i samo ime bloga kaže, priča svoju životnu priču u kojoj sam se pronašla 1001 put, pa mi je uvijek zanimljivo čitati sljedeće izdanje bloga...
Preporučam da škicnete oba bloga, nećete promašiti :)
Zahvaljujem puno dragim curama i sublogericama kaj su me se sjetile i poslale mi ovu slatku nagradicu :)



E sad, trebalo bi nominirati 5 blogova s manje od 200 sljedbenika kojima ću proslijediti ovu nagradu. Uh, ne volim to, ne volim izdvajanje. Ali ovak ću, budem imala službenu listu od 5 blogova, a neslužbeno svima vama dodjeljujem titulu slatkoće :D

Dakle...

Evogac, ja sam svoje obavila, a vi koje ste dobile nagradicu trebate učiniti sljedeće:

1. Postavite nagradu na svoj blog 

2. Linkajte u postu onoga tko vas je nominirao, kako biste mu zahvalili 
3. Nominirajte 5 blogova koji imaju manje od 200 sljedbenika i dajte im to do znanja. 


Uskoro se javljam s dojmovima s mora, kad sredim fotke :)

ponedjeljak, 6. kolovoza 2012.

Youth without youth

Zadnja dva dana sam ležala u krevetu s povišenom temperaturom, glavoboljom i grloboljom. Veli doktor upala grla, pa sam sad na Sumamedu. Danas je bolje, iako me još grlo boli. Bitno da me ne trese ona odvratna groznica. Zanimljivo kako čovjeku može biti ekstremno hladno dok je vani 35 stupnjeva, ako ne i više. 

I što da čovjek radi dok leži u krevetu nego da gleda filmove. Prvo sam pogledala prva dva nastavka Batmana s Christianom Baleom (mljac :D) jer u subotu idem s dečkom gledati treći dio, pa da budem spremna. A sinoć sam pogledala valjda najneobičniji film ikada, za koji nisam sigurna da sam ga posve shvatila, ali me se ipak dojmio.

Youth without youth. 


Film je snimljen po noveli Mirceae Eliade, rumunjske filozofkinje, koja se tijekom svog života zanimala za indijsku kulturu i jezik. Godine 1956. postaje predavač Povijesti religije na Sveučilištu u Chicagu. Nagrađena je za svoje remek-djelo Povijest religijskih ideja. Po njezinim djelima snimljena su još dva filma - The Bengali Night s Hughom Grantom i Domnisoara Christina. Snima se još jedan, Miss Christina.

Redatelj filma je Francis Ford Coppola.

Warning! Contains spoilers :)
Dakle,  radnja je ovakva. Dominik Matei je rumunjski profesor, njegova strast su orijentalni jezici i filozofija, a njegova najveća želja napisati djelo u kojem će otkriti porijeklo jezika. Još kao mladić je bio vrlo strastven oko svog životnog djela. I bio zaljubljen u lijepu Lauru koja ga je shvaćala i koja je bila zainteresirana za njegov rad. Međutim, kao i svaka druga žena, nije htjela biti na drugom mjestu i napustila je Dominika. Udala se za drugoga i umrla na porodu za godinu dana. To je Dominika veoma potreslo i pratilo ga je kroz cijeli njegov život. Život bez ljubavi i život bez uspjeha. Odlučuje se ubiti u sedamdesetoj godini života. Na Uskrs 1938. godine dolazi u Bukurešt s tom namjerom. Međutim, tek što je izašao iz vlaka, pogađa ga munja. I onda se počinju događati čudne stvari. Nakon dva tjedna Dominik se potpuno pomladio. Od starca je postao 30-godišnjak. Njegove sposobnosti postaju nevjerojatne. Čita knjige na način da im samo pogleda korice, uči nove jezike, svo znanje svijeta je njegovo i to ga čini sretnim. Žele ga se dokopati nacisti za svoje projekte, ali zahvaljujući svojim sposobnostima uspješno ih zaobilazi. Dominik često diskutira sam sa sobom. Njegova ličnost se projicira u njegovog "klona", koji je preslika svega onoga čemu Dominik teži cijelog svog života. 
Nekoliko godina nakon završetka Drugug svjetskog rata Dominik u planinama susreće mladu djevojku. Veroniku. Ista Laura. I zaljubljuje se taj tren. Poslije saznaje da se ona izgubila u planini za vrijeme nevremena i odlazi je potražiti. Nalazi je u pećini kako priča na sanskritu i kako se predstavlja kao Rupini. Kasnije saznaju kako je kod Veronike došlo do transmisije duša i kako je Veronikino tijelo poslužilo kao dom duše indijske djevojčice Rupini. Uskoro Rupini napušta Veroniku. Veronika se zaljubljuje u Dominika. Zajedno odlaze na Maltu, uživati u miru i sreći. Međutim, to ne traje dugo. Svaku noć Veronika počinje govoriti drugim starim jezikom, idući sve više i više u prošlost. Dominika to oduševljava, napokon će moći završiti svoje životno djelo o porijeklu jezika. Ona mu želi pomoći iako je to iscrpljuje. Nakon dva tjedna Veronika se budi vidno ostarjela i pada u depresiju. Dominik to više ne može podnijeti. Odustaje od svog životnog cilja i pušta Veroniku jer zna da je on kriv za njenu preranu starost. Ona odlazi, a on se vraća u rodnu Rumunjsku. Opet sam i žalostan. Nakon posljednjeg razgovora sa svojim alter egom koji ga je isprovocirao na način da mu je rekao da nikada ništa od njega neće biti i da sada nikada neće završiti svoje djelo, Dominik ga se odlučuje riješiti shvativši da ono što je u životu najviše zapravo želio - ljubav. Vraćaju mu se njegove stare godine i umire sam u Bukureštanskom snijegu. Veronika se pomladila, udala i bila sretna.

To je "kratki" sadržaj. Moje shvaćanje filma je puno teže za napisati.
Pročitala sam po recenzijama da ovaj film nije za svakoga. Istina, nije. Kada sam ga počela gledati, nisam ništa razumjela. Skoro sam odustala. Kako je radnja išla sve dalje i dalje počela sam se "prebacivati" u drugu sferu razmišljanja, početi prihvaćati sve to misteriozno u filmu kao metaforu i stvari su počele dolaziti na svoje mjesto.
Youth without youth. Mislim da sam shvatila bit naslova. Možda sam se čak i poistovjetila s njime, ne u klasičnom smislu da se meni događaju iste stvari, nego da shvaćam kakve bi tragove na meni ostavila mladost bez mladosti. Jedno su godine, drugo je kako ih proživiš. Dominik je imao sve dok je bio mlad, prvi put. Imao je svoju znanost, svoju strast, svoju Lauru, svoje prijatelje i bio je cijenjen od strane akademske zajednice. Međutim, odsutao je od onoga što mladost pruža, odustao je od užitaka. Nije pružao Lauri dovoljno života jer je bio okrenut svojoj nauci. Njegova glad za uspjehom i znanjem ga je koštala ljubavi i sreće. Čitav ostatak života je ostao sam misleći na Lauru.
Onda je dobio drugu priliku i potpuno se pomladio, ne samo u fizičkom smislu. Ljubovao je s djevojkama, uživao u životu. Istina, učio je i dalje, ali zahvaljujući njegovim moćima to je sada išlo lako i brzo. Sve dok se nije pojavila Veronika i dok nije otkrio da pomoću nje može ostvariti svoj san. Ponovno je njegova želja da se ostvari u životu postala jača od njegove ljubavi. Ili možda nije ovaj put? Kada je shvatio da će je njegov san uništiti, on je pušta. To je ona nesebična snaga ljubavi. U trenutku rastanka govori joj da je njegovo prokletstvo da izgubi sve što voli.
Ono što nikako nisam uspjela dešifrirati je značenje i simbolika ruže u filmu. Zato postoji Google :) Ovdje možete pročitati više o simbolima u filmu.



Ovaj film definitivno ima neke dublje filozofske implikacije, ali moj ih mozak ne shvaća, jednostavno jer nije učen tako razmišljati. Moj je zaključak da čovjek ne može biti proživljen u potpunosti ako nema ljubavi i ako ne živi punim plućima s onim kojeg voli. Ambicija je lijepa stvar, ali ne hrani dušu do kraja.

Što biste vi napravili od svog života da dobijete drugu priliku kao Dominik?




Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...