13 used to be my lucky number

Nema me dugo u blogosferi. Žao mi je zbog toga, ali nekako nisam imala volje za tipkanjem ičega.

U zadnje vrijeme stvari nikako da krenu na bolje. Toliko o tome da je 13 moj sretan broj, jer ova 2013. i nije baš nešto. Toliko mi se problema nakupilo i čim se jedan riješi, naiđe drugi. Vrlo frustrirajuće i opasno za psihu.

Ljeto nam je došlo, kao bezbrižno doba godine, ali mu se ne radujem previše. Smrtni slučaj u obitelji, pogoršanje situacije s osobom o kojoj sam pisala dva puta već na blogu, problemi sa stanom, manjak novca, pogoršanje zdravlja zbog nerviranja...sve to učini vrlo lako da čovjek izgubi volju za stvarima koje voli, a među njima je i pisanje bloga.

Danas sam razmišljala da ne vrijedi gubiti živce, da ne vrijedi kukati jer se sve kad-tad riješi. Vrijeme prolazi, s njime i loši osjećaji, loša sjećanja. S druge strane ima i dobrih stvari u kojima treba uživati, pa čemu onda nastaviti plakati?

Napravit ću ovo ljeto ipak dobrim. Završit ću taj faking diplomski i usrećiti time tatu i mamu. Smaknut ću s uma nesuglasice s osobom s kojom ih imam, jer sam ja svoje učinila. Baka je ostala u lijepom sjećanju, neka me to tješi. A što se tiče para...nije sve ni u njima. Skucat će se već za more nekako, ne želim propustiti ta 4 dana s curama. I što je najbitnije, moj P me voli i u svemu razumije i podržava. 

Bit će sve ok :)

Za Mandu

Inače nisam osoba koja će neke preintimne stvari dijeliti sa širom javnosti. I iako sam sve što mi je na duši podijelila s obitelji, dečkom i frendicama, mislim da Mande zaslužuje jedan javni epitaf, zbog svoje dobrote i ljubavi prema svima koje je poznavala.

Mande je bila moja baka, do prekjučer. Otišla nam je jako brzo i nenadano u svojoj 79. godini.

Još prije točno dva tjedna sam bila doma, kada smo slavili sekinu krizmu. Mande je bila sa svima nama, vesela kao i uvijek, družila se i razgovarala. Tada sam je vidjela zadnji put. Kada mi je mahala sa svog prilaznog puta ispod svoje trešnje dok sam odlazila na bus, izvikujući dobre želje.

Uvijek je bila puna riječi hvale za svoju djecu i unučad. Uvijek je krišom dala koju kunu nama koji se školujemo po Zagrebu "jer nama treba, njoj staroj što će novci". Nasmijana i vedra cijelo vrijeme, nikada ni sa kim u svađi ili problemu. 

Teško nam je svima, ali ona je na svoj trenutak bila spremna. Često je znala pričati kako je već stara i kako je čeka njen dan odlaska, ali nikada to nije rekla sa strahom ili suzama u očima. Govorila je kako želi otići brzo, bez muke i patnje zbog duge bolesti, govorila je kako nikome ne želi biti na teret. Uz to, znam da bi joj srce puklo kada bi morala ležati u krevetu svaki dan, cijeli dan, dok je čekaju njeni praščići, koke i mačka, njen krumpir i kukuruz, njena motika i sepet.

Zato smo u svoj svojoj tuzi ipak sretni što se baki ispunila želja.

Iza sebe je ostavila svog dedu, čovjeka kojeg zna od dana svog rođenja, koji je živio u kući do njene do dana njihovog vjenčanja. S kojim je prošla sve nedaće i radosti života. S kojim je imala 4 djece, 13 unučadi i 5 praunučadi.

I svi su jučer bili uz nju, od nje se oprostili. Deda je bio dostojanstven u svojoj tuzi, deda ima svoju životnu filozofiju koja ga drži čvrstog i optimističnog iako duboko u sebi osjeća veliku prazninu sada kada je ostao bez svoje životne družice.

Uspjela nas je jučer sve okupiti, svu obitelj užu i širu, rasutu po cijeloj Hrvatskoj i šire. Svatko je imao samo riječi hvale za nju. 

Ja joj zahvaljujem što me odgajala zajedno s mojim roditeljima, što mi je pomagala, što me savjetovala i što me voljela. 

Samo žalim što nisam više vremena provodila s njome i što nas ovaj život tjera na 100 strana, od kojih onda ne vidimo onu najbitniju. Žao mi je što nisam češće s njom sjela pod njenu trešnju.

Slučajno hrabra

Danas sam doživjela čudan osjećaj :)

Vozila sam se bajkom od dečka preko Vukovarske i već je polako išlo ka sumraku. Vozila sam dosta brzo i nisam uopće skužila da se ispred mene nalaze stepenice, zajurila sam se misleći da je to ona kosina.

Onda mi je sinulo da se tumbam po stepenicama u punoj brzini i prije nego sam se ustrtarila, već sam ih prošla. 

Osjećala sam se super! Znam da se nekom to čini kao banalnost, ali ja sam veliki strašljivko koji se boji visina, strmina, uspona, padova i svega sličnoga.

Došlo mi je da se vratim i još jednom spustim po stepenicama :D

Što je još važnije, pomislila sam se kako puno toga propuštam jer sam strašljivac. Na moru bih se uvijek držala plićaka dok bi drugi plivali daleko, natjecali se tko će prije i dalje. S bicikla bih silazila kada bih pomislila da je strmina prevelika i da bih mogla pasti. Nikada se nisam pentrala po zidićima jer sam bila uvjerena da to ne mogu i da ću se ozljediti. Jedva sam se natjerala da uđem u čamčić na mirnom maksimirskom jezeru.

Da se razumijemo, nisam ja za stvari koje bi riskirale sigurnost, to ostavljam avanturistima i "adrenalistima", ali malo bih se mogla opustiti, zar ne? :)

Jedan iz dosade

Kao i na svaki blagdan i danas na Uskrs mi je dosadno :) Pa posegnuh za blogom :)

Sretan vam bio! :)

Vrijeme je prekrasno, sunčano i toplo. Ptičice su cijeli dan cvrkutale. Ili ne :( Moram vam priznati da me hvata neka čudna klaustrofobija od ovog tmurnog vremena. Kao da se ovi oblaci nikada neće maknuti nego će nas pritisnuti za tlo i zgnječiti svojoj kišnom težinom. Ili ćemo propasti u neku ogromnu rupu. Ili će nas poklopiti odron zemlje. Evo na kakve me misli tjera ovo vrijeme na ovaj blagdan :)
Iiiiiiiiiiiii, upravo je počeo snijeg trpati :( Pa daj vrijeme, stvarno...

Upravo sam se polila kolom. To je danas već 3 put da se nečim prolijevam :) Da, inače sam užasno smotana jedačica i pijačica. Fleke neizbježne :)

Jučer sam bila na misi nakon 4 godine. Lijepo je otići s vremena na vrijeme i žao mi je što ne idem češće. Samo...shvatila sam da je misa previše izrežirana stvar i da sve ide po nekoj špranci. Znam da je nemoguće svaki put imat drugačiju misu, ali...čini mi se da su one lijepe crkvene pjesme ono što (barem mene) oblije nekim većim osjećajem. Prema ostalom sam nekako ravnodušna jer sve te molitve znam od malih nogu i teško ih je iznova proživljavati. I mislim da je najvredniji dio mise kada ide ono "mir s tobom" :) Tada se svi nekako uskomešaju, nasmiješe čovjeku do sebe, dadu mu ruku, bude simpatično. Kak vi stojite s prakticiranje svoje vjere?

Kolača sam spekla SAMO 7 vrsta. Kremšnite, cheesecake, mađaricu, čudo od čokolade, pitu od oraha i sira, baklavu i neki japanski kolač s bananama. Pola se već pojelo :) Koliko moji mogu pojesti kolača to je čudo. I ja skupa s njima. Kućica zle vještice iz priče o Ivici i Marici ne bi dugo opstala kad bi se moja famijila unutra zatvorila :P

Pisanice smo bojali lukom i onda parali onom špicom od šestara, pri čemu treba biti jako oprezan. Za doručak su nestale one ljepše pa nemam fotku za vas :/ I super nam je zabavan onaj običaj tucanja s jajima :) Mama je i ove godine pobijedila. Ja nisam niti jednom :( 

Za ručkom sam shvatila da ne volim janjetinu :( Nekako mi se želudac diže na nju.

Večeru ću preskočiti :D

Svom momku u ZG nosim jednu posebno izrađenu pisanicu :) Jedva ga čekam sutra vidjeti! Stalno me zivkao ovih dana kako sam doma kod svojih, mama kaže da je baš maza :P A baka mi je danas suptilno nagovijestila da mi je vrijeme za udaju, hehehe...a bake :D

Zapravo, na mene je red. Sva njezina unučad (nas 13) se do sada ženila i udavala po starosti. Već ih je 4 "palo", moj je red. Ma nek čekaju! Iako u petak slavim 27. rođendan. Ali danas su moderna vremena, pa imam dosta još ja do udaje :P

Otkrila sam super emisiju na TV. Pawn shop iliti zalagaonica. Imate na Youtube dosta epizoda. Može se svašta zanimljivo vidjeti i naučiti. A i zabavna je :)

http://www.youtube.com/watch?v=kQ4Waolz5ZE

E da! Čim dođem u ZG letim brzo kod P-a da vidim male mačiće što mu je maca omacila :D 

A sad sam postala dosadna i sama sebi pa ću stati s tipkanjem :) 

:D

Jel i vama praznično vrijeme dosadno?

Crtice iz svakodnevice I

Opet zapustih blog :(

Ne znam zašto je to tako. Prvi razlog bi mogao biti taj da uvijek nađem nešto drugo što mi zaokupi um i popuni vrijeme, a drugi da većinu vremena ne znam o čemu bih mogla tipkati. Znam, nema logike :D Ali jednostavno, to što mi se i događa i o čemu razmišljam i što radim mi većinom nije materijal s kojim bih zamarala blogosferu.

Međutim, kako me nije bilo tu neko vrijeme, uzet ću si slobodu da se malo izbrbljam o svom životu u zadnje vrijeme :P

1. I'm too old for this shit

Sinoć sam slavila roćkas zajedno s frendicom. To nam je već 6. zajednička fešta. Kako je njoj roćkas 17.3., a meni 5.4. uvijek ih proslavimo negdje između.

Opet smo feštu napravile u njezinom stanu jer nažalost više nismo studenti koji mogu iskoristiti prostore tulumara u raznim studentskim domovima. Samim time morale smo i sasjeći broj uzvanika sa 50-ak na 20-ak :) Uz ljude s kojima sam stalno u kontaktu su bili i neki koje nisam vidjela doslovno godinu dana i baš mi je drago da su se pojavili i da smo se apdejtali o životima. 

Nakon što se popila skoro sva cuga ljudi su bili željni izlaska. Meni se iskreno nije dalo. Em je atmosfera u stanu bila čist ok (imali smo tople radijatore, muziku, cugu, grickalice, razgovor i smijeh), em je vani počeo padati snijeg.

"I'm too old for this shit" činjenica No.1: 

komentari kako se ne sjećamo našeg rođendana kada je bilo ovako hladno i da je padao snijeg :P
"I'm too old for this shit" činjenica No.2: 

frendovi zaneseni govori o madracima i toplim dekama dok smo se u sred noći šetali Savskom po hladnoći

"I'm too old for this shit" činjenica No. 3: 

odlazak iz kluba nakon pola sata nervoznog cupkanja, razmišljanja kako je glasno i zagušljivo, ubrzano hodanje do taksija i snivanje o toplom krevetu i spavanju.

Da, 27 godina će skoro. Bilo bi dosta :D Od sada se zadržavam na fešticama u stanu i sklanjam od mjesta gdje su ljudi 10 godina mlađi od mene.

Kako još nisam nabavila fotke od sinoć, evo jedna stara fotka nas dvije. Roćkas godine 2009 :)

2. Biciklističke svinje

To vam je jedna nova vrsta ljudi, znate. To su vam ljudi koji se voze na biciklima po gradu, a smetaju onima koji se ne voze biciklima po gradu i koji su uz to malo ćaknuti.

Vozila sam se neki dan po Prilazu baruna Filipovića prema Črnomercu (istina, ne po stazi) kada mi se na putu ispriječila neka baba koja mi je počela prijetećim prstom ukazivati na to da nisam na stazi i da "marš na stazu, biciklistička svinjo!". Meni je bilo neugodno, a još sam više bila bijesna. Pa joj nisam ostala dužna i stjerala je u jedno mjesto.

Ulica široka 3-4 metra, ja vozim zbilja oprezno i nikog ne ugrožavam, a ona meni da sam svinja.

Sezona verbalnog zlostavljanja biciklista je otvorena!

3. Zvrnc, zvrnc!

Frendici s kojom sam slavila roćkas sam, po njenoj želji, uredila zvonce za bajk. Nažalost, nemam fotku jer sam zaboravila fotkati :( Bitno da se njoj sviđa :)

4. "Kako napreduje diplomski?"

"A ono... :D"

Prošli tjedan sam bila čak dva dana po 5 sati u knjižnici na faksu i zapravo radila nešto konstruktivno :)
A onda sam skužila da je pisati diplomski na faksu skupo jer ogladnim, pa kupim neko pecivo, pa onda napravim pauzu pa odem s nekim na kavu i tako. Dva dana, 50 kuna pa-pa. 

5. Odlučila sam da volim jutra

Zamislite, ja, noćna ptica, u zadnje vrijeme idem spavati oko 11, pola 12 i dižem se oko pola 8, 8. 

Skužila sam da se ustajem sama od sebe nakon točno u minutu 8 sati sna. I tada se osjećam najodmorenije i najsvježije cijeli dan. I super je kada do podneva obavim sve sitnice koje trebam i imam cijeli dan pred sobom :)

I hvala mom drago što mi je kupio čepiće za uši za Valentinovo :) Spas su!

Umjesto ruža, večera, bombonjera i sličnog dobila sam potpuno originalan poklon koji je zapravo veliki znak pažnje i znak da obraća pažnju na ono što me smeta (mrzim kad me nešto probudi u sred noći jer imam jakoooo tanak san). 

Ja sam mu poklonila omekšivač za robu :D I ključ od svog stana :)

I tako vam to kod mene.
Dani se nižu jedan za drugim, manje više isti. Kućanski poslovi, obavljanje sitnica po gradu, odlasci u knjižnice, navečer druženje s dečkom, gledanje filmova ili odlazak na cugu s curama.

Not bad :)

Where everybody knows your name

Znala sam da nisam trebala početi pisati ovaj post. Oblila me užasna nostalgija. Ali što je tu je :)

Ovaj post će biti o jednom mjestu. Meni i moji prijateljima jako dragom. Dok smo studirali i dok smo izlazili svaki vikend točno smo znali di ćemo - u Krivi put.

Dvije krave

Što biste vi da imate dvije krave? :D

Prvi blogorođendan i nešto za vas!

Sretan mi prvi blogorođendan! :)

13 is my lucky number

Ili mi se barem tako čini iz dosadašnjeg iskustva :) 

Nadam se nekako da je, jer sam si svašta zacrtala za ovu godinu. Od sitnih do krupnih stvari koje nikako da riješim, a moram. Neću vas zamarati sa svojom listom novogodišnjih odluka, ali ću vas upoznati sa svojim željama i nadama. Zbog tih želja i nada u koje ću morati uložiti dodatan napor i prisiliti se na stvari koje ne volim riješavati, jučer sam bila skroz u depresiji. I inače mi je 1.1. poprilično depresivan dan, uvijek ga provodim u nekom dubokom razmišljanju kako je završio odmor, uživanje, druženje s obitelji i kako je vrijeme za promjene. Ipak, nije bio gori od 1.1.2011. kada sam provela cijeli dan s frendicom u svojoj sobi u studentskom domu pišući besmislene planove za tu godinu i jadikujući o ljubavnom životu, uz divan ručak od kiselog zelja, paradajz sosa i kruha od prekjučer :)

U ovoj se godini nadam da ću diplomirati - što prije, to bolje. Želim moći sjediti u arhivu ili knjižnici po nekoliko sati bez da mi misli odlutaju bog zna kuda. I da će mentor pasti na guzicu od zadovoljstva mojim radom. I da će me uzeti za asistenta i svi ćemo živjeti happily ever after :P Šala mala, nek on mene pusti na obrani i ja sretna.

Nadam se da će poslije diplome uslijediti neki dobar posao u kojem ću biti dobra i za koji ću biti plaćena onoliko koliko mi treba da ne moram gasiti grijanje jer je plin poskupio. 

Nadam se da ću zaraditi koju kunu sa svojim rukotvorinama, da ono što volim raditi pretvorim u nešto konkretno.

Nadam se da neću biti ovoliki hipohondar kao što sam sada i da se neću cimati na svaki znak svoga tijela kao znak za uzbunu.

Želim puno zdravlja i poleta da sve što si zacrtam mogu ostvariti.

Želim pozitivne misli i "I can do it!" stav

Želim još puno putovanja sa svojim dragim (već mi je najavio da nam je sljedeća stanica Švicarska, hihi)

Želim isprobavati 1000 novih recepata i ispeći isto toliko kolača.

Želim napokon nešto dobiti na nagradnoj igri jer sam igrala toliko toga da više ne mogu izbrojiti :)

Želim da se stari u stanu ispod mene iseli da mogu napraviti dobar tulum.

Želim uvesti jedan dan u tjednu za kavu/pivu s frendicama jer smo se udaljile otkad više ne živimo skupa.

A svima vama želim da se vaše želje i nadanja ostvare u ovoj godini, da budete sretni i bezbrižni sa svojom obitelji, bliskim ljudima i da vam ništa ne kvari veselje :)

Božićna zahvala

Božić je dan kada čovjek shvati vrijednost onoga što posjeduje. Ne mislim pri tome na ono materijalno, mislim na one male stvari koje nas čine sretnim i na kojima smo zahvalni.

Gledam danas svoje roditelje dok su ispijali jutarnju kavu. Poznaju se već 30 godina, 1.1. će biti točno 30. Sjede jedno do drugoga, gledaju se u oči dok tata gladi mamu po kosi, a ona se smješka. Bilo mi je toliko toplo oko srca da sam pomislila da će poteći suza radosnica. Voljeti se i poštovati tako dugo, držati se za ruke još uvijek i izmjenjivati nježnosti, to je ono što drugim ljudima oko njih, a osobito nama, njihovoj djeci, daje primjer kako ljubav nije demode i kako je bitna. Najbitnija.

Zato sam sretna što iste takve trenutke i ja imam s kime dijeliti. Sklupčati se u topli krevet u zagrljaju i zaspati.

Sretna sam što je doma za Božić obitelj na okupu i što je mama sretna jer su joj djeca zdrava i uz nju. Što je tata ponosan na sve i jednoga od nas četvero.

Divno je provesti cijeli Badnjak u pečenju hrpe kolača s mamom i tetom, dok se tata i brat veseli vraćaju doma jer su ispekli savršeni kruh ispod peke. Neka i njima malo zasluga oko hrane :)

Sretna sam zbog dobrih prijatelja oko sebe. Ima ih manje nego pristiju na rukama, ali ne bih ih mijenjala ni za   što. Kada me frendica nazove u 9 dok sam već u pidžami i nagovori me na pivo jer želi sa mnom podijeliti što osjeća i što je brine. Kada je frendica sretna jer sam odgodila druženje s dečkom zbog nje.

Hvala suncu što izađe kada mi je tužan i jadan dan.

Hvala toplim danima što mi dopuštaju da vozim bicikl.

Hvala biciklu što me vožnja na njemu čini sretnom.

Hvala onome koji na radiju pusti pjesmu koja mi paše baš uz taj trenutak.

Hvala na toplom i sigurnom domu.

Hvala na kreativnim danima.

Hvala na razumijevanjima, slušanjima, podrškama, savjetima, osmjesima, dodirima i utjehama svima koji me okružuju.

Sretan vam svima Božić! Nadam se da u svom životu imate puno malih i velikih stvari koje vas čine sretnima i na kojima ste zahvalni :)

Autumn happiness

Stigla mi je jesen :) Kažu, jučer popodne. Napokon je završilo dugo, vruće ljeto...i vrijeme je za odu jeseni.

Sretna sam zbog njenog dolaska. Kao dijete kojem jednom godišnje dođe neki daleki rođak i donese obilje poklona i slatkiša. Meni jesen daruje puno sitnica koje me usrećuju.

Sunčano, a ne vruće. Vjetrovito, a ne hladno. Ono kada poželiš cijeli dan provesti u prirodi, a navečer se zavući u topli krevet i pidžamu dok kroz poluotvoren prozor pirka hladni povjetarac. U prošlu subotu mi je dečku bio rođendan, otišli mi jesmo na cugu u grad, ali smo potajno oboje jedva čekali da dođemo u moj stan i zavučemo se pod toplu deku. Oblio me toliki nalet ugode i sreće da sam zaspala kao malo dijete, u zagrljaju. Ujutro su nas probudile kapi kiše lupajući po prozoru i znali smo da je to nedjelja za izležavanje :)

Volim miris radijatora kada se upale po prvi put. Obožavam kada dođem iz Zagreba, uđem u kuću i osjetim taj miris. Tako mi je domaći i topao i nagovještava zimu. Obožavam i miris svijeća na groblju. Prošle i pretprošle godine s dečkom sam šetala dan poslije Svih svetih po Mirogoju, u predvečerje. Nije bilo ljudi, nije bilo zvukova. Samo mirisi svijeća i lagana toplina koju stvaraju svojom mnogobrojnošću. Taj dan mi je najromantičniji u godini, Valentinovo mu nije ni do koljena :)

Miris pečenih kukuruza i kestena koji prati svaku večernju šetnju gradom.

Topla ruka i zagrljaj onog kojeg volim.

Okus čaja nakon dugo vremena. Okus pite od domaćih jabuka. 

Pogled na nebo bogate plave boje i rasjepkane oblačke dok se vozim bajkom nasipom uz Savu. Kiša je saprala svo sivilo s neba i učinila ga nebom opet. Pogled kroz prozor dok pada kiša i misao da mi nitko na ovom svijetu ništa ne može dok sam na toplom i suhom u svom domu.

Osjećaj kada uđem u stan mokra do kože, otuširam se pod toplom vodom, obučem u nešto toplo i zakukuljim negdje gdje mi je ugodno.

Osjećaj da volim cijeli svijet puno više. I da sam zbog toga spremna na neke nove početke. Jesen je oduvijek za mene bila neki novi početak, iako je zapravo kraj jednog prirodnog ciklusa. Čini se da za mene svaku jesen počinje nova školska godina, ma koliko godina imala :)

Kud sa sobom preko dana?

A sob je velik.

Kad si nekoliko dana za redom u malom mjestu, kod svojih roditelja, daleko od dečka, prijatelja i društvenih događanja, treba biti maštovit i naći si zabavu.

Tako sam ovih dana:

ispekla mramorni kolač (današnji ručak), a neki dan i čudo od čokolade

sunčala se na terasi i čitala

šetala do bake i na povratku jela kupine što rastu uz put i vratila se instantno u djetinjstvo

čupkala šljivu po šljivu natežući se preko ograde balkona i jela, jela, jela

otkrila ebay ( baš ti hvala girlygirliness :P) i kupila 3 ogrlice, sve skupa 18 i pol kuna

pospremila cijeluuuuuu kuću uzduž i poprijeko

ponovno uvela popodnevni ritual pijenja kave koju sam izbacila iz života

kartala remi sa sekom

masovno se dopisivala preko fejsa s cimericama koje nisam vidjela mjesec dana

OPET preuredila sobu

mozgala o novom životnom početku (takav se osjećaj u meni uvijek probudi dolaskom jeseni)

ni takla diplomski

bila sretna što ipak nisam u vrućem Zagrebu :)

Evo sad ću

Otkad znam za sebe bila sam odgovorna, vrijedna, koncentrirana učenica i studentica. Petice u školi, malo manje njih na faksu, ali nikada nije bilo nikakvog pada godine ili preloših ocjena jer sam sve obveze izvršavala na vrijeme. Na faksu doduše u zadnji čas (svi koji su bili ili jesu studenti će to razumijeti) jer je ipak tu u pitanju još mali milijun stvari koje kao student želiš proći i proživjeti. Ipak, imala sam dozu odgovornosti i straha da neću nešto položiti ili da ću neki seminarski kasno poslati ili da će biti jako loš.

Sada je sve to iza mene. Osim jedne jako bitne stvari - DIPLOMSKOG. Uplašila me ova riječ čim sam je napisala. 

Jeste li čuli kada za krizu srednjih dvadesetih godina? To je kao neka teorija ekvivalentna onoj teoriji o krizi srednjih godina, samo što pogađa duplo mlađu generaciju. Uglavnom, ljudi oko svoje 25. godine uđu u tu neku krizu identiteta jer se nađu na raskrsnici života, osobito oni koji su studirali i boje se budućnosti i kako će im se odvijati život dalje. Boje se hoće li se moći zaposliti, hoće li naći srodnu dušu s kojom će jednom zasnovati obitelj i hoće li imati dovoljno sredstava i mogućnosti da ostvare ono o čemu su sanjali cijeli svoj život i za što su se školovali. Nastupi apatija.

Mislim da sam i ja u toj krizi, baš kao i još pola ljudi u mom bližem okruženju, ako ne i više. Bojimo se napustiti sigurnost studentskog života, bojimo se onoga što je poslije diplome. Burza je jedna grozna riječ koja se izgovara rijeđe od imena the one whose name cannot be spoken. Strah od toga da ćemo raditi cijeli život nešto što ne volimo i što nas ne ispunjava je još veći. I što se onda dogodi? Dogodi se to da dvije i pola godine "pišeš" diplomski u nadi da će ti biti bolje ako što više odgađaš neizbježno. A to se nikada nije pokazalo kao dobar recept. Ja se nažalost držim tog recepta. 

Čak me niti roditelji ne prisiljavaju da što prije napišem diplomski. Mama me ne zove svaki dan da pita kad ću više diplomirati. Nije to iz neke njihove nezainteresiranosti, već su navikli da ja svoje obveze ispunjavam uvijek kako se spada, pa ću tako i ovo. Joj voljela bih da mi kljucaju, možda bi mi proradila savjest. Cijenim razumijevanje i vjeru u mene, ali ipak...

Evo i sad sjedim za laptopom, skuhala sam si kavu, stavila materijale za pisanje kraj sebe, otvorila word i čekam. Čekam onaj trenutak kada ću prestati igrati igrice na fejsu, gledati Futuramu, zujati kroz prozor, ćaskati s cimericama ili jednostavno lamentirati o tome kako ne pišem diplomski kao što upravo sada radim. 

Možda mi sada bude lakše pa se prihvatim posla. Materijale sam skupila, pročitala hrpu knjiga, pročačkala 1000 prašnjavih dokumenata u arhivu, sada samo treba tipkati. A pošto znam da je to zadnji korak i da kada to napravim da je stvar gotova, uhvati me strah i neizvjesnost. Baš sam kukavica :)

Glazba i reminiscencije

Ne znam kako vama, ali meni su neke pjesme pravi madeleine kolačići Marcela Prousta. Bacaju me trenutno u neko drugo vrijeme, na neko drugo mjesto, ponekada bolje, ponekada gore. Izazivaju cijelu paletu osjećaja, od sreće i euforije do tuge i depresije.

Inače sam veliki obožavatelj glazbe i ne mogu bez nje. Prije sam je puno više slušala, dok sam više izlazila i bila nekako bezbrižnija. Baš sam se jučer zapitala što se to dogodilo da u zadnje vrijeme tako rijetko palim winamp i tako rijetko ponesem ipod sa sobom. Ne znam što se to promijenilo u mojoj psihi i zašto mi glazba više ne predstavlja toliko zadovoljstvo kao prije i zašto me uvijek baca u neka druga razdoblja života. Kao da ne postoji theme song za ove godine u kojima sam sada. 

Ali zato postoje pjesme koje me za tren podsjete na nešto što je bilo, na mjesto, osobu ili događaj.

Kao na primjer...

Alice Cooper - Poison

na razuzdane tulume povjesničara u KSFF-u na faksu, gola muška torza plešu na stolu, pivo se prolijeva :)

Amy Stewart - Knock on wood

na plesnjake u Boogaloo i Tvornici, otkačenim 80' partijima di smo plesali dok nismo pali s nogu

Arcade Fire - Wake up

na tople festivalske noći provedene s najbližim prijateljima. plakala sam na ovu

Arcade Fire - Suburbs

na ljetne večeri i solo vožnje biciklom, kada osjetiš da je sva sloboda tvoja i kada ti je vjetar topao u kosi i vijugaš po cesti u ritmu pjesme, kao da si u nekom drugom vremenu...

Billy Idol - White Wedding

na ulazak u krcato Sidro, pola 4 ujutro je, gužva je, vruće je, ali ide se i razbacuje se, pleše, priča, smije

EKV - Krug

na hrpu rasplesanih ljudi u Brazilu i plesanje na sve strane, kada se ne gledaju koraci i pokreti, samo se slijedi osjećaj

The Pogues - Fairytale of New York

na razdoblje od mjesec dana koje je bilo ujedno predivno, a ujedno ostavilo velike tragove na srcu

Iggy Pop - Candy

na rođendane koje sam slavila sa svojom Sanjom, kada smo zvale sve poznate i nepoznate, kada nisu bili bitni novci nego druženje, zezancija i cuganje

Dubioza Kolektiv - Kokuz

na Špancirfest, na dane kada nije bilo bitno što kiša lijeva ko iz kabla, a ti si u starkama i kratkoj majici, jer je bilo bitno dobro se iskakati i zabaviti s frendicama

S.A.R.S. - Budjav lebac

na dane kad sam dobro podnosila alkohol :)

INXS - Don't change

na dane kada se osjećam toliko punom volje i života i mislim kako mi ništa ne može stati na put

Drugi način - Divno je biti nekome nešto

na ljubav, na P

Riblja Čorba - Kad hodaš

na frendove svirke srijedom i okupljanje ženskog društva uz pivu

Andrea Bocelli & Sara Brightman - Time to say goodbye

na fajrunte u Krivom putu, grljenje random ljudi i zvuk razbijenih čaša

Prince - Purple rain

na prvi put

Village People - YMCA

na ultimativnu zajebanciju

The Naked & Famous - Young Blood

na to kako je život zapravo lijep

Ima toga još, ali sam izdvojila neke pjesme koje kod mene pobude najdublje osjećaje kad ih čujem. Ne znam otkad sam ovakav emotivac, mislim, oduvijek sam bila, ali sada me nešto ozbiljno pere. Možda su godine, možda je nostalgija, možda je mutna budućnost. A možda bih trebala biti sretna što sam imala toliko trenutaka koje pamtim.

Ljubavni tjedan

Koliko ljubav zapravo pokreće čovjeka i daje mu snagu i inspiraciju, to je nešto ujedno i čudno i predivno :) Ova djevojka je jako sretna, upravo zato što je ljubav grije sa svih strana i ne dopušta onim lošim trenutcima i stvarima da provale do njenih misli i srca.

Filozofiram? A-ha :) Ali volim to ponekada. Nije sve na ovom svijetu egzaktno, oku vidljivo i rukama opipljivo, neke stvari su jednostavno takve da ih samo naše srce razumije. 

Ovaj zadnji tjedan je zbilja bio ljubavni. Voli biti takav u proljeće :) 

Voli kada se vrijeme provodi na dekici na travici na Zrinjevcu, kada dečko ubere curi tratinčicu, a ona je spremi s tolikom pažnjom kao da je dobila najskuplji cvijet na poklon. 

Voli kada se planira put u Pariz na jesen, i kada dečko hrabri curu koja se boji leta avionom :) 

Voli vožnje biciklom do Maksimira, voli šetnje po zoološkom vrtu, voli kada dečko kaže curi da je slatka kao panda ili lasica :) 

Voli kada se drži za ruke i sjedi na klupici. 

Voli kada se smije nespretnoj djeci koja su tek prohodala.

 Voli kada se jede sladoled u Orijentu i kada se maštaju planovi za nadolazeće ljeto.

Kad bi barem svaki tjedan bio takav! Zapravo, bez obzira na godišnje doba, meni se čini da ipak jest :)

26. rođendan mog ljeta

Baš me zanima kakvo je bilo ljeto '86. godine...kada sam u ovo doba godine imala samo mjesec dana i nisam znala što su godišnja doba i koliko ih je. Za mene je postojalo samo sunce, razlistane krošnje, cvijeće i topli vjetrići :)

Ovih dana je, bez obzira na kalendar, počelo moje 26. ljeto. Počelo je vruće, sunčano i zaljubljeno u sve i svašta. Počelo je slatkim petodnevnim vikendom s najbližima i najdražima, u asfaltiranom Zagrebu gradu.

Petak je bio klasičan, otišle smo mi cure na koje pivo u naš omiljeni birc, Krivi, malo si popričati na napokon otvorenoj terasi, škicnuti poznate i nepoznate ljude i uživati u žamoru mnoštva. Malo nam za zabavu treba zapravo :) Koje pivo, koja frendica i koja klupica na već dobro poznatom mjestu...

U subotu ujutro sam, jedva se ustavši, otišla s dragim u parkić jedan u Trnskom, di smo proveli dopodne ležeći na klupicama, jedeći sladoled i pokušavali se uklopiti među obitelji s malim klincima i među penziće, jer su ljudi naših godina u to vrijeme vjerojatno još spavali, mamurni :) Ostatak dana sam se vrzmala po stanu s cimekima, kuhala, spremala, bila prava domaćica :) Navečer smo trebale do frendica na Pictionary, ali smo odlučile da smo prelijene i da je vrijeme da, pošto smo u besparici, napravimo home made Pictionary :) Na netu postoji objašnjenje kako i što, pa ćemo probati.

Nedjelja je napokon bila nedjelja za Hrelić :) Srećom pa je dragi išao sa mnom, inače bih zalutala u potpuno drugom smjeru :P Uglavnom, Hrelić je oooogroman. Već na početku nasipa ljudi sjede na travi i prodaju svoje stare predmete rastrte na plahte i najlone. Nakit, knjige, odjeća, posuđe, torbice, cipele, ogledala, kazete, walkmani, pa čak i šminka sumnjivog roka proizvodnje :) Nema čega nema! A na samom Hreliću još više toga. Nepregledna količina stvari, razbacanih i nabacanih na hrpe. Čast izuzecima koji su se potrudili posložiti svoj izložbeni prostor :) Nažalost, nisam ništa kupila :( Nisam se mogla odlučiti između toliko stvari...zapravo sam pikirala da ću naći nekakvu torbicu, ali neuspješno. Zamalo sam kupila ogledalo, ali sam odustala, sad mi je malo krivo. Trebali smo ostati još barem dva sata da bismo sve pregledali i odlučili se za kupovinu, ali je sunce tako jako peklo da smo odlučili otići doma i skloniti se u hlad. Sve u svemu, zanimljivo provedeno prijepodne i da, svakako se namjeravam vratiti :)

Ponedjeljak je ipak bio nešto manje prazničan, barem tamo negdje do popodne, kad sam s dragim otišla na cugu i kad smo se izležavali na terasi dobra dva sata, mislim da sam se stopila s onom stolicom :) 

I za kraj ovog dugog vikenda...praznik rada :)

Znate da sam velika spavalica, ali ovo jutro sam se ustala čak u pola 8! Zašto? Jer sam pripremila doručak, strpala ga u ruksak, hopsnula na bajk i otišla s dragim na Jarun :) Rastrli smo dekicu u hlad uz jezero, servirali doručak i jeli u miru i tišini. Bilo je skromno, ali slatko :)

Ostatak vremena na Jarunu proveli smo čitajući, drijemajući, smijući se zločestoj djeci oko sebe, pokušali smo igrati i ping-pong, ali je malo teško bez stola :P Ja sam prebirala lijepe kamenčiće u Jarunu i ponijela ih doma, da nešto lijepo napravim od njih, ideja je tu, a riješenje ćete vidjeti uskoro :)

Bila su već tri sata kada smo se napokon odvojili od dekice i krenuli doma, dragi na roštilj, a ja u stan k cimekima, s kojima sam provela ostatak ovog prazničnog dana.

Znamo da svi roštiljaju bjesomučno na praznik rada, i da se zna, nemam ništa protiv roštilja, dapače :), ali nas tri smo se odlučile speći pizzu. Bila je to prava domaća pizza, same smo umjesile tijesto, a gore pobacale umak od rajčice, šunku, sir, šampinjone, luk i papriku i začinile origanom. Došla nam je još jedna frendica, a kasnije i frend, međutim, uz sve naše napore, nismo uspjeli pojesti sve tri pizze koliko ih je ispalo :)

Punog smo želuca poslije igrale remi, zatim i bocu istine i dobro se zabavile :) 

Dan je završio s onim osjećajem ispunjenja iznutra i željom da je barem svaki takav...ja se nadam da će ih biti!

Sretan 26. rođendan mom ljetu!

I posebna zahvala mom bijelom bajku koji me sretno i veselo doveze do svakog mjesta u gradu, i omogući mi da ne dođem namrgođena zbog gužvi i ljutitih ljudi. Moram mu kupiti košaru kao poklon zahvale :D

Priča odozgo

Pričalo mi nebo, da ga sunce rano budi,

pitalo me nebo: "Zar i vas, mali ljudi?"

Kazalo mi sunce, da ga oblak smeta:

"Zašto mi to radi, ljepotu mi ometa!"

Javi tad se oblak bijeli:

"Nebo plavo me veseli!

Sunce mi daje najljepše boje,

ja sam sretan sa njih dvoje!"

The end :)

Otkad nisam napisala pjesmicu, sad me pukla neka želja i neka rima :) Ova je baš u nekom osnovnoškolskom điru, ali ipak mi nekako riječi pašu uz ove fotke koje sam uhvatila na prošlom putu od doma do Zagreba, kroz prozor busa. 

I očito, ja sam taj hepi oblak iz pjesmice :)

Putujuća priča

Evo me u busu, pravac Zagreb :-) Sunčano je, proljetni dan. Bus je skoro prazan. Gledajući kroz prozor vidim kako se izmjenjuju sunčeve zrake i još uvijek gole grane drveća u ritmu koji određuje vozačeva noga na gasu. U ušima mi svira vesela pjesmica Edwarda Sharpeaa. Prolaze sela, ista sela već 11. godinu za redom, al' osjećaj je isti :-)

Zapravo ne znam koji je to točno osjećaj, ali je nekako dobar :-) Neka čudna mješavina sreće, jer idem u grad koji mi puno znači i gdje me čekaju dragi ljudi, i oduševljenosti ljepotom prirode. Kad se svemu tome doda neka dobra glazba, osjećaj je potpun. Toliko pun da ti dođe da zaplačeš od sreće :-) A za kraj...kad nestane ove danje čarolije i padne noć, pojavi se na kraju autoceste Zagreb u svom skromnom blještavilu gradskih svjetala, cijeli stane u taj jedan prizor kroz prozor autobusa.

Isti se osjećaj javi kad idem iz Zagreba doma, kad se nakon zavoja i brda pomoli otvoreno nebo s Plješivicom u daljini, a autobus počne kliziti širokom cestom.

I iako već jako dugo i često putujem, svaki put osjetim isto. Pitam se što se to krije u činu putovanja da izaziva takve čudno-dobre osjećaje? :-)

Published with Blogger-droid v2.0.4

Lazy sunday

Jel i vama nedjelja onak....dan drugačiji od drugih, pa makar ništa ne radili niti ostale dane? Teče sporo, vučeeeeee se, ništa ne radi, vi ništa ne radite jer, eto, tako mora biti. Ručkovi su veći i slasniji, obitelj je bliskija, ide se u goste, izležava se po krevetu, gleda se TV, sluša muzika, zuji u strop. Ne osjećamo grižnju savjesti ako ništa ne napravimo u nedjelju jer je to neradni dan i posve normalno je biti hedonist i lijenčina.

Volim nedjelju zapravo :) Prije baš i nisam, nekako mi se činila sumornom i inertnom. Na primjer danas. Naspavala sam se, uživala s dečkom cijeli dan, većinom u krevetu, otišla na čaj s dvije frendice, vratila se doma, odigrala malo igricu na fejsu, podružila se s cimericama i evo me sad tipkam ovdje. Poslije bih kao trebala pisati malo diplomski, ali se mislim: "Pa što ako i ne napišem ništa danas? Ipak je nedjelja. Zna se da je ponedjeljak dan za nove početke!" I tako nam se život vrti u krug, od nedjelje do nedjelje, oni malo ambiciozniji bi rekli od ponedjeljka do ponedjeljka. Ponedjeljak je dan novog početka, novih odluka, u noći s nedjelje na ponedjeljak prije spavanja kujemo svakakve gigantske planove za sljedeći tjedan. Obavit ćemo sve. Otići svugdje gdje smo mislili. Pobrinut ćemo se za neke zaostatke. Iskoristit ćemo tjedan do zadnje kapi. A kao nagradu za to sve, odmorit ćemo se u nedjelju, možda i ranije. Utješna je ta nedjelja.

ALI!

Zvoni alarm, ponedjeljak je ujutro. Zašto zvoni alarm? Jer smo se sinoć onako odmorni i punog želuca odlučili ustati ranije i započeti tjedan kako se spada. Oni koji ne rade, tj. ne moraju biti u neko određeno vrijeme na poslu, vjerojatno će (kao ja) pomaknuti buđenje za koju minutu ili čak sat jer dan je dug i stići ćemo sve obaviti. Nakon što se napokon iskoprcamo iz kreveta, gladni smo, jer nedjeljna gozba ne hrani za uvijek :) Pojedemo, pa nas zanima što ima na netu. Obično ima nešto, zapravo, uvijek ima nešto. Onda se napokon odlučimo krenuti za obavezama. Ako su obaveze van našeg udobnog doma, valja se spremiti za izlazak u civiliziran svijet. To naravno traje. Kada i to obavimo, napokon se otisnemo u svijet. Gradski prijevoz? Čista sitnica! Samo sat vremena vuče po tramvajima, busevima i nogostupima do odredišta. Onda shvatimo da naše odredište zatvara radna mjesta vrlo skoro, te na brzinu obavimo što imamo, obično to i ne završimo, jer tek je ponedjeljak, tjedan je dug. Popodneva su, naravno rezervirana za prijatelje i dečke/cure, jer što je čovjek bez drugih ljudi i bez ljubavi? I za takve dogovore se treba spremati, obaviti ih propisno jer je pokazatelj lošeg odgoja i nezainteresiranosti za prijatelje i voljene osobe ako se poberemo s kave za pola sata. Doma stižemo umorni, jer je bio dug dan i jer nas je baš danas iznervirao kondukter, živčana baba u tramvaju, pobjegao bus pred nosom, smočila kiša, konobar donio krivo piće itd. Treba odmoriti, zapaliti, pogledati Ljubav je na selu ili Krv nije voda, drugim riječima, staviti mozak na pašu. Pred spavanje si obećajemo da sutra nećemo tako i da je vrijeme da budemo odlučniji i obavimo sve kako se spada.

Utorak = ponedjeljak on repeat
Srijeda = utorak
Četvrtak = srijeda
Petak = četvrtak
Subota - vikeeeeeend
Nedjelja - sutra počinjem učiti, raditi, mršaviti, očistiti sobu, otići zubaru....nadopunite sami, znam da ste isti ko ja :)