Evo sad ću

Otkad znam za sebe bila sam odgovorna, vrijedna, koncentrirana učenica i studentica. Petice u školi, malo manje njih na faksu, ali nikada nije bilo nikakvog pada godine ili preloših ocjena jer sam sve obveze izvršavala na vrijeme. Na faksu doduše u zadnji čas (svi koji su bili ili jesu studenti će to razumijeti) jer je ipak tu u pitanju još mali milijun stvari koje kao student želiš proći i proživjeti. Ipak, imala sam dozu odgovornosti i straha da neću nešto položiti ili da ću neki seminarski kasno poslati ili da će biti jako loš.

Sada je sve to iza mene. Osim jedne jako bitne stvari - DIPLOMSKOG. Uplašila me ova riječ čim sam je napisala. 

Jeste li čuli kada za krizu srednjih dvadesetih godina? To je kao neka teorija ekvivalentna onoj teoriji o krizi srednjih godina, samo što pogađa duplo mlađu generaciju. Uglavnom, ljudi oko svoje 25. godine uđu u tu neku krizu identiteta jer se nađu na raskrsnici života, osobito oni koji su studirali i boje se budućnosti i kako će im se odvijati život dalje. Boje se hoće li se moći zaposliti, hoće li naći srodnu dušu s kojom će jednom zasnovati obitelj i hoće li imati dovoljno sredstava i mogućnosti da ostvare ono o čemu su sanjali cijeli svoj život i za što su se školovali. Nastupi apatija.

Mislim da sam i ja u toj krizi, baš kao i još pola ljudi u mom bližem okruženju, ako ne i više. Bojimo se napustiti sigurnost studentskog života, bojimo se onoga što je poslije diplome. Burza je jedna grozna riječ koja se izgovara rijeđe od imena the one whose name cannot be spoken. Strah od toga da ćemo raditi cijeli život nešto što ne volimo i što nas ne ispunjava je još veći. I što se onda dogodi? Dogodi se to da dvije i pola godine "pišeš" diplomski u nadi da će ti biti bolje ako što više odgađaš neizbježno. A to se nikada nije pokazalo kao dobar recept. Ja se nažalost držim tog recepta. 

Čak me niti roditelji ne prisiljavaju da što prije napišem diplomski. Mama me ne zove svaki dan da pita kad ću više diplomirati. Nije to iz neke njihove nezainteresiranosti, već su navikli da ja svoje obveze ispunjavam uvijek kako se spada, pa ću tako i ovo. Joj voljela bih da mi kljucaju, možda bi mi proradila savjest. Cijenim razumijevanje i vjeru u mene, ali ipak...

Evo i sad sjedim za laptopom, skuhala sam si kavu, stavila materijale za pisanje kraj sebe, otvorila word i čekam. Čekam onaj trenutak kada ću prestati igrati igrice na fejsu, gledati Futuramu, zujati kroz prozor, ćaskati s cimericama ili jednostavno lamentirati o tome kako ne pišem diplomski kao što upravo sada radim. 

Možda mi sada bude lakše pa se prihvatim posla. Materijale sam skupila, pročitala hrpu knjiga, pročačkala 1000 prašnjavih dokumenata u arhivu, sada samo treba tipkati. A pošto znam da je to zadnji korak i da kada to napravim da je stvar gotova, uhvati me strah i neizvjesnost. Baš sam kukavica :)