Osvanulo je divno jutro, tog 8. prosinca 2012. Bilo je tek pola 5 i snijeg je mećavio kao nikada do sada. U pola 6 treba biti na autobusnom kolodvoru, panika. Kakvo pranje zubi, kakvo šminkanje. Zovemo taksi, ne javlja se. Zovemo opet, ništa. Brže bolje guglam radio taxi. Sreća naša, doći će za 5 minuta. P me požuruje, ja živčanim, ali na vrijeme izlazimo iz zgrade. Ja mislim na mamu koja neće moći funkcionirati cijeli dan znajući da sam na putu po nevremenu. Taksist, da oprostite, pizdi, jer mu se magle stakla. Psuje na sve oko sebe i govori da ide kući spavati. Odbacuje nas na kolodvoru, plaćamo mu 10 kuna više jer nas je spasio, i nas i nekoliko naših stotina kuna.
Bus do Trsta kreće na vrijeme. Mene hvata strah od skliske ceste i zastoja u prometu. Tješim se znajući da imam zavidnu količinu hrane u ruksaku i to me ohrabruje. Cesta do Ljubljane je prohodna i računamo da je najgore prošlo, ali....od Ljubljane do Trsta strašno nešto. Vijavice snježne, auti i kamioni stoje sa strane. Ma što je to za Croatia bus, piči on do kraja :) U Trst stižemo na vrijeme, odlazimo na čaj u kolodvorski birc i čekamo vlak za Veneciju. Malo smo se zeznuli s kartom za vlak jer smo na netu našli da je nekih 10 eura po osobi jeftinija, ali dobro, nije strašno. Vlak je bio poluprazan, topao i ugodan, tako da smo brzo zaboravili na sve nedaće vezane uz snijeg. Prolazimo kroz mala mjesta sjeverne Italije, pogled puca na talijanske Alpe i na beskonačne vinograde. Stižemo u Veneciju, tj. u njeno predgrađe i čekamo drugi vlak za Milano. Predgrađe Venecije je užasno depresivno. Nigdje ljudi, nanizani kineski dućani i uredi. Ukrcavamo se na vlak i vozimo 4 sata do Milana. Stižemo tek u pola 7 navečer, ali nema veze :)
Prvo nas je oduševio milanski željeznički kolodvor, Milano Centrale. Ogroman je, kada je vlak ulazio u njega, osjećali smo se kao da Voyager ulazi u neku halu udaljenog planeta. Kako je već bilo poprilično kasno, a bili smo gladni i umorni, ušli smo u prvi McDonalds večerati. Zapravo smo svaki dan jeli glavni obrok u McDonaldsu jer je zbilja najjeftinije :) Hotel nam se nalazio u sjevernom dijelu grada, blizu kolodvora, tako da smo ga s lakoćom našli. Kvart je imao nekakav geto štih, pa se nisam osjećala baš najsigurnije. Međutim, u hotelu su svi bili jako ljubazni, pa je neugodan osjećaj brzo nestao. Čini se da i Talijani, kao i Sarajlije, imaju vruću krv pa nigdje ne griju onoliko koliko bih ja htjela. Spavati je bilo hladno.
Osvanuo je divan, sunčan dan :D Nakon doručka u supermarketu :D uputili smo se metroom u centar. Kupili smo dvodnevnu kartu za metro koja košta 8,25 eura i zbilja se isplati. Metro vozi dosta često i dobro je označeno sve. Poželjno je imati uz sebe kartu milanskog metroa, ja sam je isprintala doma, a P je navigirao :). Do centra, tj. Piazze del Duomo trebalo nam je samo 5 minuta vožnje. Milanska katedrala je predivna! Osobito izvana - cijela je sazidana od mramora i načičkana s hrpom detalja. Unutra mi je izgledala kao i svaka katedrala koju sam do sada vidjela. Taman smo naletjeli na misu. Katedrala je bila dupkom puna jer je misa bila dio svečanosti obilježavanja dana talijanskih dobrovoljnih društava i civilne zaštite, koliko sam shvatila.
Na trgu ispred Duoma nalazi se statua kralja Viktora Emauela II., ujedinitelja Italije. Isto tako se nalazi i jako puno crnaca koji vam pokušavaju uvaliti neke šarene vezice i u tome su jako uporni. Negdje sam pročitala da ako uzmete vezicu znači da želite kupiti drogu od njih, ali ne vjerujem u to baš. U svakom slučaju, čuvati torbu! Lijevo od katedrale nalazi se Galerija Viktora Emanuela, koja se smatra najstarijim trgovačkim centrom na svijetu. Tu možete naći Pradin dućan ili pak Louis Vuittonov. Za one malo plićeg džepa tu je ulica Montenapoleone u kojoj možete naći pregršt butika tipa H&M ili Benetton.
Ostatak dana smo proveli šetajući po zapadnom dijelu grada, po parku Corso Venezia i po sajmu u parku Sempione. Prvo smo pomislili za taj sajam da je buvljak, jer su na prvom štandu stajali predmeti za koje se vidi da su stari, ali smo se brzo razočarali. Naime, skoro ništa od tih stvari nije originalno, sve su to vonabi antikviteti. Jedan, dva štanda su zbilja imali lijepe antikvitete, ostalo sve made in China. Kupila sam si razglednicu iz sedamdesetih na jednom od tih štandova, takvu nitko nema :P
Navečer je moj dragi došao na svoje :) Naime, fan je Intera od malih nogu, a kako je baš tu nedjelju večer Inter igrao s Napolijem, zaputili smo se na stadion San Siro. Ukoliko želite na neku takvu tekmu u inozemstvo, ponesite putovnicu jer inače nećete moći kupiti kartu.
Moja je ljubav očito prevelika pošto sam se dva sata smrzavala na tribinama gledajući nešto što niti kužim niti me zanima :D Ali moram priznati da me ponijela atmosfera. Stadion je bio skoro pun, navijači su bili glasni, ali ne i neugodni. Sve u svemu, jedno fora iskustvo. Pala su dva gola od strane Intera i jedan od strane Napolija, tako da smo bili sretni ishodom. Dobro, P je bio, a ja sam navijala za onoga za koga i on :) Pa mi se pilo pivo, pa sam spičkala 4 eura na 2 deci. Tako mi i treba :) A što je još skuplje od pive je čaj. To jutro smo sjeli na čaj u neki kafić dosta daleko od centra i platili smo ga 9 eura!
Sutradan smo ležerno šetali oko centra. Doručkovali smo u jednoj od mnogobrojnih slastičarnica/pekarnica/kafića - kroasane i čaj i kavu. Takvih "kafića" ima na pretek. Koliko sam skužila, Talijani samo uđu na brzinu, srknu espresso, malo poćaskaju s konobarima i produže dalje. Vidim da nisu evoluirali kao mi pa da sjede na kavi i po nekoliko sati :P Također mi se čini da nisu evoluirali po pitanju vožnje gradom. Ne poštuju se svjetla na semaforu, skoro nigdje nema crta posred ceste. Miješaju se biciklisti s motoristima i autima, mogu misliti kakav je tek kaos kada je lijepo vrijeme :) Parkirališta za bicikle ima na svakom koraku, a možete i iznajmiti bicikl na samoposlužnim aparatima, ali nisam shvatila koja je procedura.
Na dućane ćete teško naići, eventualno koji supermarket. Ali je zato pun grad malih mobilnih dućana u vidu kamiončića di možete kupiti vodu, sok ili nešto za gricnuti. Svakako praktično :)
U ovom malom kiosku na slici gore suvenire prodaje stari deda, potpuno slijep :( Kupili smo kod njega magnetić i razglednicu, svakako bolje kod njega nego kod ostalih koji svoje suvenire previše cijene. Ova suvenirnica ima nešto skromno u sebi i posebnija je od drugih.
Imali smo na umu pogledati sliku Posljednja večera, ali se za razgled treba najaviti nekoliko dana ranije, pa je to propalo. Pa smo mislili u Pinotecu, gdje se čuvaju neke od najljepših talijanskih slika, ali je upad 10 eura pa smo i od toga odustali. Navečer smo htjeli u muzej suvremene umjetnosti, ali nije više radio. Tako da se naše kulturno uzdizanje svelo na razgled izvana :) Prošetali smo i do milanske operne kuće Scale i moram priznati da me razočarala svojom vanjštinom. Arhitektonski uopće nije zanimljiva, ali vjerujem da se unutra kriju čuda. Sve u svemu, mislim da je naš HNK kudikamo raskošniji :)
Adventski sajam nalazio se svuda oko katedrale. Većinom su se na štandovima nudili kolači, sirevi i razne kobasice. Na ostalima se moglo naći kozmetike i manje više stvari made in China. Kada usporedim budimpeštanski adventski sajam, ovaj mu nije ni do koljena. Kupila sam svojima doma kekse od badema i čokolade i čokoladne tartufe, a dragi i ja smo se počastili čokoladnim rolicama i nekim zanimljivim kolačem od lisnatog tijesta uvaljanog u šećer u prahu.
Vlak za doma je išao dosta rano pa smo rano i na spavanje. Ponovno je uslijedila vožnja do Venecije, pa smo čekali jedno 2 sata vlak za Trst. Skoro smo zapeli u Veneciji jer se promijenio dolazni peron vlaka, a preko razglasa daju obavijesti samo na talijanskom. Srećom, puno je ljudi čekalo vlak pa smo skužili da se nešto događa kad su se svi počeli premještati na drugi peron :) A i P natuca talijanski, tako da smo se uspjeli ukrcati na vrijeme. Iz Trsta je bus kretao tek u pet popodne, pa smo uspjeli prošetati središtem Trsta. Jako lijep gradić i nekako pitom. I na moru je :D Shvatila sam da sam zavoljela more i da u njemu ipak ima nešto posebno :)
Bila su to lijepa 4 dana :) Super mi je bilo to putovanje u vlastitom aranžmanu, hvatanje vlakova i autobusa, snalažnje u razgovoru s Talijanima koji manje-više ne znaju engleski. Milano kao grad je lijep, iako me se nije dojmio kao recimo Budimpešta ili Prag. Čini se da je nekako premoderan za moj pojam i da su ljudi preudaljeni jedni od drugih. No dosta kritika, bitno da sam lijepo putovala s dragom osobom :)
