Krafničarenje

I? Jeste se maškarali? :)

Ja nisam već godinama :( Mislim da je zadnji put bilo u srednjoj školi. Šteta, prilika je to da postanemo netko drugi makar na kratko. Iako, da me sada pitate što bi to bilo, ne bih imala pojma :D

No, kad se već nisam maškarala, odlučila sam ispeći krafne. Prvo sam guglala dosta dugo da nađem recept koji mi se čini dovoljno dobar, a priznat ću vam, i ekonomičan :) Pa sam naišla na jedan na coolinarici, u koji sam unijela neke svoje promjene i, naravno, poduplala količinu! 

Sve što sam željela biti

Naišla sam neki dan na bilježnicu iz hrvatskog iz valjda 4. razreda osnovne. Da, da, čuvam to još uvijek :) I naiđem na sastavak o tome što želim biti kad odrastem. Piše - odvjetnica, jer želim pomagati drugim ljudima koji nisu krivi, bla bla. Danas se na to samo slatko nasmijem :)

Zimski doručak

Evo ga opet :D Snijega :D Ok, jučer mi je prisjeo jer je kiša padala i bilo je strašno bljuzgavo, ali danas ga opet volim!

Reći ćete "lako voljeti snijeg iz topline svoga doma". Istina, tako nam je puno draži. A osobito kad imamo nešto fino za jesti :)

Nosi mi se crna boja

Ovo sam ja prije jedno 3-4 godine:

Mlada, šarena, bezbrižna :D Što više boja na meni, to bolje! I sviđa mi se taj stil još uvijek. Međutim, ne znam što mi se događa u zadnje vrijeme. Nisam toga bila niti svjesna dok nisam danas počela fotkati nove stvarčice koje sam si kupila da vam pokažem tu na blogu. Sveeeeee crno. Lijepo je to sve, ali CRNO! Pa kaj mi se desilo :( Jesam li odrasla, jesam li se uozbiljila? Ne sviđa mi se to nekako. Mislim da će proljetni šoping biti u điru ovih gore slika :)

No, da vam pokažem što sam to sve šopingirala u zadnje vrijeme:

Zagrebačke kremšnite

Vrijeme je za novi recept :)

Ovaj kolač vole svi u mojoj obitelji, pa i šire, a vjerujem da niti vi niste imuni na njega!

Zagrebačke kremšnite me podsjećaju na djetinjstvo. Ono siromašno djetinjstvo u ratnim godinama. Svake nedjelje mama, tata, mlađi brat i ja lijepo bismo se obukli i pošli u šetnju gradom Zagrebom. Bili smo daleko od svog doma, živjeli u tuđem stanu i s malo novca. Nismo imali puno, ali su brata i mene moji roditelji uvijek pokušali razveseliti sitnicama. Jedna od tih sitnica (a zapravo velikih stvari gledano kroz dječje oči) bila je upravo ta šetnja gradom i posjet slastičarnici Vincek. Svatko bi naručio jednu kremšnitu, u ljetnim mjesecima jednu kuglicu sladoleda i bio sretan :)

Sad kad sam velika, izrađujem ih i sama. Ovaj recept sam pronašla u jednoj knjizi koju je mama kupila davno prije nego su se recepti skidali s interneta. Malo sam ga modificirala kroz vrijeme, kao što imam običaj sa svim receptima na koje naiđem :)

Sastojci:

lisnato tijesto (pola paketa)

10 jaja

36 dag šećera

30 dag brašna

2 žlice gustina

2 litre mlijeka

2 vanilin šećera

500 ml vrhnja za šlag

1 kremfix

šećera u prahu po želji (2 žlice)

čokoladna glazura:

150 g čokolade za kuhanje

7 dag margarina

2 žlice ulja

1 žlica vode

Lisnato tijesto razvaljamo i stavimo peći na prevrnuti pleh, Prethodno ga izbockamo vilicom da se ne napuše. Razvaljajte ga malo šire od površine pleha jer se skupi u pečenju. Gotovo je kada dobije zlatnu boju. Kada je pečeno obrežemo ga ako ima viškova i stavimo u isti taj pleh.

Za kremu radimo sljedeće: 

Razdvojimo žutanjke od bjelanjaka. Žutanjcima dodamo 25 dag šećera i vanilin šećer i pjenasto izmiješamo. Ali zbilja dobro izmiješamo :D Dodamo brašno i gustin, naizmjence s pola litre mlijeka i opet dobro izmiješamo. Smjesa mora biti pjenasta i bez grudica.

Ostatak mlijeka stavimo kuhati. Kada zakipi, ulijemo smjesu od jaja polako i kuhamo 15 minuta uz konstantno miješanje. Isprva će se smjesa jako zgusnuti, a kasnije će postati sve rijeđa i rijeđa. To je dobro :) Bilo bi dobro da imate nekoga tko će vam biti mali od kuhinje da zadnje tri minute dok vi kuhate kremu izradi snijeg od bjelanjaka. I da se izmjenjuje s vama u miješanju kreme, jer za 15 min ruka otpadne :)

Dakle, bjelanjci se moraju istući u čvrsti snijeg s ostatkom šećera (11 dag). Kada se krema sa žutanjcima skuhala, u vruću polako, polako umiješamo izrađene bjelanjke. Uzmite neku veliku posudu za to, jer smjese ima punoooo. Kada ste dobro izmiješali, prelijte preko lisnatog tijesta, dobro stresite i stavite hladiti.

Kada je hladno, izradimo vrhnje za šlag (neka je vrhnje drito iz hladnjaka, dobro rashlađeno). Miksamo ga s kremfixom dok se ne stisne i na kraju dodamo šećera u prahu koliko želimo. Ja stavim neke dvije žlice. Premažemo preko hladne kreme.

I za kraj, čokoladna glazura. Istopimo sve navedene sastojke, malo prohladimo da bude mlako i lagano prelijemo preko šlaga i razmažemo. Bitno je da je glazura mlaka kad se nanosi na šlag jer će u protivnom samo potonuti u njega. Sve skupa jakoooo dobro ohladimo i to je to :D

I za kraj, da s vama podijelim zimsku idilu svog malog mjesta :) Trenutak uhvaćen tijekom 45-minutnog čekanja busa za Zagreb :)

Najdraža stvar na svijetu

Danas sam izvela svoju najdražu stvar na svijetu u vožnjicu :) Topao dan, skoro pa sunčan i puno obveza u gradu - na više mjesta u gradu, i jednostavno mi se nije dalo tramvajima. Iako sam još prije dva dana imala temperaturu (neka me viroza šćapila) i iako kašljem, nisam mogla reći "ne" svom biciklu. Jadničak već dva mjeseca, ako ne i više, tužno čeka da ga se provoza. 

Prvo smo napumpali gume, valjda dovoljno :) Jednom me jedan striček na benzinskoj upitao: "A na koliko bara pumpate gume?". Odgovor je bio: "Ja to po osjetu" :P Kaj ja znam koliko bara...bitno da ne leže gume kad sjednem na bajk :P

Pa smo se vozili do plinare, pa malo do Svetica da si pozdravim dečka, pa u Gradsku knjižnicu gdje sam skoro ispilila na živce zbog njihove sporosti i pokvarenih računala, pa do elektre i natrag doma. Osjećala sam se tak dobro kad sam se vratila u stan, imala sam osjećaj da bih mogla sve, tak me neki osjećaj snage i volje oblio :)

Mislim da ću nagraditi biciklić novim zvoncem, tj. obojat ću ovo staro, tek toliko da i on ima neku novu "krpicu" za proljeće :)

Koja je vaša najdraža stvar na svijetu? Pri tom ne mislim na "moj dečko", "moja mačka" :P

I da, sretan vam svjetski dan smijeha! :D

Glitter tag

Evo nam još jednog zanimljivog tag-posta :) Ovaj puta mi tag šalje Girlygirliness, a ja na njega spremno odgovaram! Evo Girly, znamo se dosta dugo, ali možda ipak nešto nisi znala o meni:

Činjenica o meni broj 1.

Jako puno sanjam. Oduvijek! I obično se sjećam svojih snova, ponekad u detalje. Snovi uvijek uključuju meni poznate ljude u situacijama koje sam proživjela, samo se naravno u snu uvijek projiciraju na čudan i bizaran način :P Ili se radi o nečemu čega se bojim i što očekujem, pa moj mozak preko noći slaže scenarije. Ponekad poželim da prođe noć, a da se ne sjećam da sam sanjala, jer se ponekad osjećam izmoreno od toga. Evo sinoć sam s dečkom gledala neki film o smaku svijeta i naravno da sam sanjala jedan u vlastitoj režiji :)

Činjenica o meni broj 2.

Kako me tagirala Girlygirl koja je spominjala u svom glitter postu kak je izgubila pola zuba, to me sjetilo na jednu večer u Krivom putu, dok sam i sama čagajući i istodobno pijući pivu iz flaše ostala bez komadića prednjeg zuba. Zahvaljujući laktu Girlygirl :P Iako ona stalno poriče, ja znam da je ona krivac :) Molim javnu ispriku! Premda se danas niti ne primjeti da nema komadića zuba.

Činjenica o meni broj 3.

Uvijek lakiram nokte tri trenutka prije nego ću izaći iz stana. Znam da je ovo izazvalo zgražanje članica blogosfere koje uživaju u dugotrajnim lakiranjima noktiju :P, ali meni je to više neka vrsta obveze nego užitka. Tako da obično kasnije primjetim neke ogrebotine po laku nastale kopčanjem kaputa ili stavljanjem ključeva u torbicu.

Činjenica broj 4.

Obožavam kupovati stvari za stan. Košarice, posuđe, kutije, presvlake i takve gluposti. Vjerujem da takvi detalji čine prostor ugodnijim i toplijim za život. Mrzim minimalizam :)

Činjenica o meni broj 5.

Barem jednom mjesečno zasučem rukave i mahnito bacam sve stvari za koje smatram da mi samo smetaju po sobi jer ih ne koristim. Tipa stari lakovi za nokte, papiri za koje sam mislila da će mi poslije trebati, potrgane kopče za kosu, razvučene gumice, istrošene kemijske, potrgane štrample itd. Mrzim taloženje ičega.

1. Opišite kako je izgledala prva osoba u koju ste se zaljubili!

Uh, bio je to jedan mali crni u prvom osnovne :) Faca i to :) Jakoooo sam dugo bila zaljubljena u njega i jednog se dana odvažila napisati ljubavno pismo. Bilo je napravljeno s toliko pažnje, čak sam ga i namirisala. I onda kak sam bila sramežljivo malo biće, dala sam pismo frendici da ga proslijedi tom dečku. A frendica je bila malo kuja pa je pismo bacila u kontejner jer se i njoj sviđao taj dečko. Ko bi reko, imali smo tada samo 8 godina. Bitch.

2. Idealan posao.

Kreativan. Inovativan. Svaki dan drugačiji. Ja šef.

3. Zašto je glitter važna ljudska izmišljotina?

Iskreno, ne znam :D Ne koristim ga uopće, ali bi mi možda svijet bio šareniji i veseliji da ga počnem koristiti.

4. Koja je, po vašem mišljenju, najgluplja ljubavna priča?

Sve one u kojoj se jedno (ili oboje) od ljubavnika na kraju ubiju zbog neuzvraćene ljubavi ili zbog nekih drugih okolnosti zbog kojih ne mogu biti skupa. Puno riba u moru...

5. Da ste životinja, najvjerojatnije biste bili...zato jer...

Zec. Jer je plašljiv i obično malo buckast :)

Kako je ovo glitter tag, a ja glitter baš nikakav nemam, umjesto toga vam dajem nešto drugo blještavo, svoje "reciklirane" božićne lampice koje su sada moja mala lampica na noćnom ormariću :)

A tag goes tooooooooo.....

Tko god želi upoznati nas sa činjenicama o sebi i tko god je zaljubljenih u glitter :)

13 is my lucky number

Ili mi se barem tako čini iz dosadašnjeg iskustva :) 

Nadam se nekako da je, jer sam si svašta zacrtala za ovu godinu. Od sitnih do krupnih stvari koje nikako da riješim, a moram. Neću vas zamarati sa svojom listom novogodišnjih odluka, ali ću vas upoznati sa svojim željama i nadama. Zbog tih želja i nada u koje ću morati uložiti dodatan napor i prisiliti se na stvari koje ne volim riješavati, jučer sam bila skroz u depresiji. I inače mi je 1.1. poprilično depresivan dan, uvijek ga provodim u nekom dubokom razmišljanju kako je završio odmor, uživanje, druženje s obitelji i kako je vrijeme za promjene. Ipak, nije bio gori od 1.1.2011. kada sam provela cijeli dan s frendicom u svojoj sobi u studentskom domu pišući besmislene planove za tu godinu i jadikujući o ljubavnom životu, uz divan ručak od kiselog zelja, paradajz sosa i kruha od prekjučer :)

U ovoj se godini nadam da ću diplomirati - što prije, to bolje. Želim moći sjediti u arhivu ili knjižnici po nekoliko sati bez da mi misli odlutaju bog zna kuda. I da će mentor pasti na guzicu od zadovoljstva mojim radom. I da će me uzeti za asistenta i svi ćemo živjeti happily ever after :P Šala mala, nek on mene pusti na obrani i ja sretna.

Nadam se da će poslije diplome uslijediti neki dobar posao u kojem ću biti dobra i za koji ću biti plaćena onoliko koliko mi treba da ne moram gasiti grijanje jer je plin poskupio. 

Nadam se da ću zaraditi koju kunu sa svojim rukotvorinama, da ono što volim raditi pretvorim u nešto konkretno.

Nadam se da neću biti ovoliki hipohondar kao što sam sada i da se neću cimati na svaki znak svoga tijela kao znak za uzbunu.

Želim puno zdravlja i poleta da sve što si zacrtam mogu ostvariti.

Želim pozitivne misli i "I can do it!" stav

Želim još puno putovanja sa svojim dragim (već mi je najavio da nam je sljedeća stanica Švicarska, hihi)

Želim isprobavati 1000 novih recepata i ispeći isto toliko kolača.

Želim napokon nešto dobiti na nagradnoj igri jer sam igrala toliko toga da više ne mogu izbrojiti :)

Želim da se stari u stanu ispod mene iseli da mogu napraviti dobar tulum.

Želim uvesti jedan dan u tjednu za kavu/pivu s frendicama jer smo se udaljile otkad više ne živimo skupa.

A svima vama želim da se vaše želje i nadanja ostvare u ovoj godini, da budete sretni i bezbrižni sa svojom obitelji, bliskim ljudima i da vam ništa ne kvari veselje :)

Božićna zahvala

Božić je dan kada čovjek shvati vrijednost onoga što posjeduje. Ne mislim pri tome na ono materijalno, mislim na one male stvari koje nas čine sretnim i na kojima smo zahvalni.

Gledam danas svoje roditelje dok su ispijali jutarnju kavu. Poznaju se već 30 godina, 1.1. će biti točno 30. Sjede jedno do drugoga, gledaju se u oči dok tata gladi mamu po kosi, a ona se smješka. Bilo mi je toliko toplo oko srca da sam pomislila da će poteći suza radosnica. Voljeti se i poštovati tako dugo, držati se za ruke još uvijek i izmjenjivati nježnosti, to je ono što drugim ljudima oko njih, a osobito nama, njihovoj djeci, daje primjer kako ljubav nije demode i kako je bitna. Najbitnija.

Zato sam sretna što iste takve trenutke i ja imam s kime dijeliti. Sklupčati se u topli krevet u zagrljaju i zaspati.

Sretna sam što je doma za Božić obitelj na okupu i što je mama sretna jer su joj djeca zdrava i uz nju. Što je tata ponosan na sve i jednoga od nas četvero.

Divno je provesti cijeli Badnjak u pečenju hrpe kolača s mamom i tetom, dok se tata i brat veseli vraćaju doma jer su ispekli savršeni kruh ispod peke. Neka i njima malo zasluga oko hrane :)

Sretna sam zbog dobrih prijatelja oko sebe. Ima ih manje nego pristiju na rukama, ali ne bih ih mijenjala ni za   što. Kada me frendica nazove u 9 dok sam već u pidžami i nagovori me na pivo jer želi sa mnom podijeliti što osjeća i što je brine. Kada je frendica sretna jer sam odgodila druženje s dečkom zbog nje.

Hvala suncu što izađe kada mi je tužan i jadan dan.

Hvala toplim danima što mi dopuštaju da vozim bicikl.

Hvala biciklu što me vožnja na njemu čini sretnom.

Hvala onome koji na radiju pusti pjesmu koja mi paše baš uz taj trenutak.

Hvala na toplom i sigurnom domu.

Hvala na kreativnim danima.

Hvala na razumijevanjima, slušanjima, podrškama, savjetima, osmjesima, dodirima i utjehama svima koji me okružuju.

Sretan vam svima Božić! Nadam se da u svom životu imate puno malih i velikih stvari koje vas čine sretnima i na kojima ste zahvalni :)

Ruksak na leđa, put pod noge, ljubav za ruke - Milano

Osvanulo je divno jutro, tog 8. prosinca 2012. Bilo je tek pola 5 i snijeg je mećavio kao nikada do sada. U pola 6 treba biti na autobusnom kolodvoru, panika. Kakvo pranje zubi, kakvo šminkanje. Zovemo taksi, ne javlja se. Zovemo opet, ništa. Brže bolje guglam radio taxi. Sreća naša, doći će za 5 minuta. P me požuruje, ja živčanim, ali na vrijeme izlazimo iz zgrade. Ja mislim na mamu koja neće moći funkcionirati cijeli dan znajući da sam na putu po nevremenu. Taksist, da oprostite, pizdi, jer mu se magle stakla. Psuje na sve oko sebe i govori da ide kući spavati. Odbacuje nas na kolodvoru, plaćamo mu 10 kuna više jer nas je spasio, i nas i nekoliko naših stotina kuna.

Bus do Trsta kreće na vrijeme. Mene hvata strah od skliske ceste i zastoja u prometu. Tješim se znajući da imam zavidnu količinu hrane u ruksaku i to me ohrabruje. Cesta do Ljubljane je prohodna i računamo da je najgore prošlo, ali....od Ljubljane do Trsta strašno nešto. Vijavice snježne, auti i kamioni stoje sa strane. Ma što je to za Croatia bus, piči on do kraja :) U Trst stižemo na vrijeme, odlazimo na čaj u kolodvorski birc i čekamo vlak za Veneciju. Malo smo se zeznuli s kartom za vlak jer smo na netu našli da je nekih 10 eura po osobi jeftinija, ali dobro, nije strašno. Vlak je bio poluprazan, topao i ugodan, tako da smo brzo zaboravili na sve nedaće vezane uz snijeg. Prolazimo kroz mala mjesta sjeverne Italije, pogled puca na talijanske Alpe i na beskonačne vinograde. Stižemo u Veneciju, tj. u njeno predgrađe i čekamo drugi vlak za Milano. Predgrađe Venecije je užasno depresivno. Nigdje ljudi, nanizani kineski dućani i uredi. Ukrcavamo se na vlak i vozimo 4 sata do Milana. Stižemo tek u pola 7 navečer, ali nema veze :)

Prvo nas je oduševio milanski željeznički kolodvor, Milano Centrale. Ogroman je, kada je vlak ulazio u njega, osjećali smo se kao da Voyager ulazi u neku halu udaljenog planeta. Kako je već bilo poprilično kasno, a bili smo gladni i umorni, ušli smo u prvi McDonalds večerati. Zapravo smo svaki dan jeli glavni obrok u McDonaldsu jer je zbilja najjeftinije :) Hotel nam se nalazio u sjevernom dijelu grada, blizu kolodvora, tako da smo ga s lakoćom našli. Kvart je imao nekakav geto štih, pa se nisam osjećala baš najsigurnije. Međutim, u hotelu su svi bili jako ljubazni, pa je neugodan osjećaj brzo nestao. Čini se da i Talijani, kao i Sarajlije, imaju vruću krv pa nigdje ne griju onoliko koliko bih ja htjela. Spavati je bilo hladno.

Osvanuo je divan, sunčan dan :D Nakon doručka u supermarketu :D uputili smo se metroom u centar. Kupili smo dvodnevnu kartu za metro koja košta 8,25 eura i zbilja se isplati. Metro vozi dosta često i dobro je označeno sve. Poželjno je imati uz sebe kartu milanskog metroa, ja sam je isprintala doma, a P je navigirao :). Do centra, tj. Piazze del Duomo trebalo nam je samo 5 minuta vožnje. Milanska katedrala je predivna! Osobito izvana - cijela je sazidana od mramora i načičkana s hrpom detalja. Unutra mi je izgledala kao i svaka katedrala koju sam do sada vidjela. Taman smo naletjeli na misu. Katedrala je bila dupkom puna jer je misa bila dio svečanosti obilježavanja dana talijanskih dobrovoljnih društava i civilne zaštite, koliko sam shvatila.

Na trgu ispred Duoma nalazi se statua kralja Viktora Emauela II., ujedinitelja Italije. Isto tako se nalazi i jako puno crnaca koji vam pokušavaju uvaliti neke šarene vezice i u tome su jako uporni. Negdje sam pročitala da ako uzmete vezicu znači da želite kupiti drogu od njih, ali ne vjerujem u to baš. U svakom slučaju, čuvati torbu! Lijevo od katedrale nalazi se Galerija Viktora Emanuela, koja se smatra najstarijim trgovačkim centrom na svijetu. Tu možete naći Pradin dućan ili pak Louis Vuittonov. Za one malo plićeg džepa tu je ulica Montenapoleone u kojoj možete naći pregršt butika tipa H&M ili Benetton.

Ostatak dana smo proveli šetajući po zapadnom dijelu grada, po parku Corso Venezia i po sajmu u parku Sempione. Prvo smo pomislili za taj sajam da je buvljak, jer su na prvom štandu stajali predmeti za koje se vidi da su stari, ali smo se brzo razočarali. Naime, skoro ništa od tih stvari nije originalno, sve su to vonabi antikviteti. Jedan, dva štanda su zbilja imali lijepe antikvitete, ostalo sve made in China. Kupila sam si razglednicu iz sedamdesetih na jednom od tih štandova, takvu nitko nema :P

Navečer je moj dragi došao na svoje :) Naime, fan je Intera od malih nogu, a kako je baš tu nedjelju večer Inter igrao s Napolijem, zaputili smo se na stadion San Siro. Ukoliko želite na neku takvu tekmu u inozemstvo, ponesite putovnicu jer inače nećete moći kupiti kartu.

Moja je ljubav očito prevelika pošto sam se dva sata smrzavala na tribinama gledajući nešto što niti kužim niti me zanima :D Ali moram priznati da me ponijela atmosfera. Stadion je bio skoro pun, navijači su bili glasni, ali ne i neugodni. Sve u svemu, jedno fora iskustvo. Pala su dva gola od strane Intera i jedan od strane Napolija, tako da smo bili sretni ishodom. Dobro, P je bio, a ja sam navijala za onoga za koga i on :) Pa mi se pilo pivo, pa sam spičkala 4 eura na 2 deci. Tako mi i treba :) A što je još skuplje od pive je čaj. To jutro smo sjeli na čaj u neki kafić dosta daleko od centra i platili smo ga 9 eura!

Sutradan smo ležerno šetali oko centra. Doručkovali smo u jednoj od mnogobrojnih slastičarnica/pekarnica/kafića - kroasane i čaj i kavu. Takvih "kafića" ima na pretek. Koliko sam skužila, Talijani samo uđu na brzinu, srknu espresso, malo poćaskaju s konobarima i produže dalje. Vidim da nisu evoluirali kao mi pa da sjede na kavi i po nekoliko sati :P Također mi se čini da nisu evoluirali po pitanju vožnje gradom. Ne poštuju se svjetla na semaforu, skoro nigdje nema crta posred ceste. Miješaju se biciklisti s motoristima i autima, mogu misliti kakav je tek kaos kada je lijepo vrijeme :) Parkirališta za bicikle ima na svakom koraku, a možete i iznajmiti bicikl na samoposlužnim aparatima, ali nisam shvatila koja je procedura.

Na dućane ćete teško naići, eventualno koji supermarket. Ali je zato pun grad malih mobilnih dućana u vidu kamiončića di možete kupiti vodu, sok ili nešto za gricnuti. Svakako praktično :)

U ovom malom kiosku na slici gore suvenire prodaje stari deda, potpuno slijep :( Kupili smo kod njega magnetić i razglednicu, svakako bolje kod njega nego kod ostalih koji svoje suvenire previše cijene. Ova suvenirnica ima nešto skromno u sebi i posebnija je od drugih.

 Imali smo na umu pogledati sliku Posljednja večera, ali se za razgled treba najaviti nekoliko dana ranije, pa je to propalo. Pa smo mislili u Pinotecu, gdje se čuvaju neke od najljepših talijanskih slika, ali je upad 10 eura pa smo i od toga odustali. Navečer smo htjeli u muzej suvremene umjetnosti, ali nije više radio. Tako da se naše kulturno uzdizanje svelo na razgled izvana :) Prošetali smo i do milanske operne kuće Scale i moram priznati da me razočarala svojom vanjštinom. Arhitektonski uopće nije zanimljiva, ali vjerujem da se unutra kriju čuda. Sve u svemu, mislim da je naš HNK kudikamo raskošniji :)

Adventski sajam nalazio se svuda oko katedrale. Većinom su se na štandovima nudili kolači, sirevi i razne kobasice. Na ostalima se moglo naći kozmetike i manje više stvari made in China. Kada usporedim budimpeštanski adventski sajam, ovaj mu nije ni do koljena. Kupila sam svojima doma kekse od badema i čokolade i čokoladne tartufe, a dragi i ja smo se počastili čokoladnim rolicama i nekim zanimljivim kolačem od lisnatog tijesta uvaljanog u šećer u prahu.

Vlak za doma je išao dosta rano pa smo rano i na spavanje. Ponovno je uslijedila vožnja do Venecije, pa smo čekali jedno 2 sata vlak za Trst. Skoro smo zapeli u Veneciji jer se promijenio dolazni peron vlaka, a preko razglasa daju obavijesti samo na talijanskom. Srećom, puno je ljudi čekalo vlak pa smo skužili da se nešto događa kad su se svi počeli premještati na drugi peron :) A i P natuca talijanski, tako da smo se uspjeli ukrcati na vrijeme. Iz Trsta je bus kretao tek u pet popodne, pa smo uspjeli prošetati središtem Trsta. Jako lijep gradić i nekako pitom. I na moru je :D Shvatila sam da sam zavoljela more i da u njemu ipak ima nešto posebno :)

Bila su to lijepa 4 dana :) Super mi je bilo to putovanje u vlastitom aranžmanu, hvatanje vlakova i autobusa, snalažnje u razgovoru s Talijanima koji manje-više ne znaju engleski. Milano kao grad je lijep, iako me se nije dojmio kao recimo Budimpešta ili Prag. Čini se da je nekako premoderan za moj pojam i da su ljudi preudaljeni jedni od drugih. No dosta kritika, bitno da sam lijepo putovala s dragom osobom :)