Sloboda na dva kotača

Danas posvećujem post na blogu vjerojatno najdražoj stvari koju posjedujem - mom biciklu (nadam se da me laptop nije čuo i da neće imati ispade ljubomore u vidu rušenja windowsa i slično :D)

Dobila sam ga za 25. rođendan od svojih roditelja. Bio je to najljepši rođendanski poklon :) Imala sam ja i prije bicikl, ali sam ga prerasla još davnih dana, poslije mi nije niti padalo na pamet da se biciklom vozim po Zagrebu. Gužvala sam se po tramvajima i busevima, hodala pješice i gubila živce. Gdje mi je pamet bila! 

Od tada smo nerazdvojni. Vozikamo se skoro svaki dan, osim kada je kišno ili kada sam van Zagreba, tj. doma. Ako pada kiša ili snijeg, radije ću ostati doma, nego se gužvati po javnim prijevoznim sredstvima, toliko sam navikla na taj osjećaj slobode i neovisnosti kretanja. A tako je kod svih biciklista - ako ne mogu biciklom, ne da im se nikuda. Čak ne poludim ako me kiša uhvati na biciklu. Više me mogu izbaciti iz takta krcati tramvaji u kojima svaka baba ima kišobran koji te na sve strane moči i fleka. Moram si kupiti kabanicu, bilo bi krajnje vrijeme nakon dva dobra pokisnuća :)

Volim onaj samozadovoljni osmijeh na licu kada projurim pokraj stanice pune ljudi i vidim na onom semaforu da tramvaj dolazi za tek 10 minuta. Volim kada projurim pored 17 koja je zapela u gužvi na Savskoj. I kada mi treba samo pola sata (uz koje kršenje zakona :D) da dođem s jednog kraja grada na drugi.

Sigurno ste svi upoznati s problemom koji se provlači kroz medije vezanim uz bicikliste i biciklističke staze. Ne znam koliko se vi curke koje me pratite vozite biciklom, ali vjerojatno ćete se složiti sa mnom da je teško biti biciklist u gradu. Osobito u onom gradu koji nema staze. Ja sam jedna od onih miroljubivih građana, koji nastoje naći kompromisno riješenje. Znam da je pješacima ponekada teško snaći se na pločniku kada pored njih projuri svako malo neki bicikl, ali logika preživljavanja nalaže da se nismo ludi voziti po kolniku, pa da nas pokupi auto. Uglavnom, moje je mišljenje da je suživot biciklista i pješaka na pločniku moguć, ako biciklisti ne divljaju, ne jure i ne prave se da su jedini i najvažniji, a s druge strane da pješaci ne bacaju zajedljive komentare i proste uzvike. Sad sam se sjetila bake koja je, vidjevši da dolazim prema njoj na biciklu, uzela sve vrećice u jednu ruku (jedno 5 komada) i odmaknula ih što više od mene, da ne bih slučajno je pokupila. A išla sam 5 km/h :)

No, dosta o problemima jednog biciklista :) Bitno je ono lijepo što sloboda vožnje pruža. Uzlupano srce, ozareno lice od vjetra, 100 mušica u kosi, osmijeh na usnama i očuvane živce. 

:)

Maksimir

Zrinjevac i dekica :)

Preuređeno zvonce

Ovo zvonce gore bilo je najobičnije crno zvonce. Trpila sam ga takvog do ovog proljeća, a onda rekla da je dosta i da hoću veselo točkasto zvonce :)

Malo plave boje, malo svijetlozelenih točkica, jedan točkasti gumbić i novo zvonce je gotovo! Preuredila sam i cimericama njihova zvonca, ali na žalost nemam sad fotke da vam pokažem. Joško je svoje dobila za rođendan, a Martini sam preuredila njezino jer ne bi bilo fora da je njezino crno, a naša šarena :)

Malo sad slabije zvone, valjda zbog boje i dodataka dugmića, pa se zvuk zatomi, ali i bolje. Moje je zvonce prije preuređenja uzrokovalo sigurno dvadesetak manjih srčanih udara :)

Baš sad gledam prognozu, opet kiša sljedeći tjedan :( Bit će to dug tjedan u stanu :D